U ciklusu upoznavanja parkova prirode i nacionalnih parkova Hrvatske u lipnju smo posjetili Park prirode Lonjsko polje.

Nedavno smo bili na Medvednici, nedugo prije toga na Žumberku-Samoborskom gorju, a jedan od predstojećih izleta odlučili smo posvetiti Parku prirode Papuk. Prethodnih godina bili smo na Učki, na Risnjaku, u Kopačkom ritu, na Krki i Plitvičkim jezerima … i tako pomalo, znamo sve više, sve bolje poznajemo Hrvatsku i volimo je sve više i više. To je naša prekrasna Domovina!

Na ovaj izlet zaputilo nas se 35 najmlađih u pratnji Marija, Jelene, Davorke i Alena, jer izviđači su isti vikend proveli na natjecanju, na Dugoreškoj olimpijadi. Osim kraja školske godine, koji je opterećen zaključnim ocjenama i završetkom školske godine uletjeli su nam neki rođendani i par krizmi, pa nažalost brojnost članova na ovom izletu nije bila prevelika. Dapače, to nam je omogućilo da sve predviđeno doživimo onako ležerno. 

Obilazak Lonjskog polja započeli smo u selu Krapje, nedaleko Jasenovca. Sam park je najveće zaštićeno močvarno područje ne samo u Hrvatskoj, već i u cijelom dunavskom slivu, smješten u porječju Save i Lonje. Iako je ovo područje ugroženo, još uvijek pripada rijetko očuvanim poplavnim područjima Europe. Zbog raznolikih i mnogobrojnih prirodnih vrijednosti ima značaj europske prirodne baštine.

Uz lociranje Lonjskog polja u središnjoj Hrvatskoj, između Moslavačke gore i Turopolja te upoznavanje s njegovim znamenitostima, do Krapja smo autobusom, uz pjesmu i razgovor stigli za samo sat i pol. Tu nas je dočekala djelatnica parka prirode i povela na razgledavanje. Najprije smo brodom razgledali dio toka rijeke Save, gdje su s jedne strane smještena naselja, a na suprotnoj obali žitelji drže svoje svinje i stoku na slobodnoj ispaši, odnosno žirovanju.

I sama rijeka Sava izvor je života za brojne riblje vrste i mnoštvo ptica koje se ribama hrane. Ribe su i ljudima ovog kraja oduvijek bile dodatni izvor prihoda i posla, no rijeka Sava i nas je podsjetila koliko vode mogu biti opasne.

Naime, pri opuštenoj vožnji brodom uzvodno kapetan našeg broda uočio je nadolazeći teretni brod koji je bez propisane najave dolazio iza riječne okuke. Prisebnošću i brzom intervencijom kapetana s dugogodišnjim iskustvom u riječnoj plovidbi uspjeli smo se mimoići na pristojnoj razdaljini. Nezaboravno iskustvo, koje je srećom prošlo bez nesreće. Nije baš ugodno vidjeti grdosiju kako se pojavljuje iza okuke i nikad joj kraja, a onda ulijeće u zavoj i nezaustavljivo klizi po vodi prema brodu kojim ploviš! No, onda je majstor dao gas i na svega nekoliko metra od nas nastavio plovidbu Savom nizvodno. Progutali smo knedlu i još dugo komentirali doživljaj 🙂

Selo Krapje nastalo je početkom 18.stoljeću. U samom selu postoji nekoliko nizova drvenih katnica zvanih “čardaci”, a često i “trijemovi”, koje predstavljaju vrhunac dosega ruralnog pučkog graditeljstva u drvetu i tradicijske kulture stanovanja kontinentalne Hrvatske. Povijesna ruralna cjelina sela Krapje je prilikom obilježavanja Dana europske baštine 1995. godine proglašena selom graditeljske baštine.

Vozeći se prema selu Čigoč, kojega je Europska zaklada Euronatur 1994. godine proglasila prvim Europskim selom roda, pratili smo tijek rijeke Save koja cijelim putem meandrira, a putem smo uočili pokoje stado goveda i konja Posavaca na ispaši. Također, saznali smo da na području parka prirode Lonjsko polje, upravo zahvaljujući njegovom močvarnom karakteru i očekivanim poplavama obitava velik broj vrsta i jedinki vodozemaca, gmazova, sisavaca, leptira i ptica. Od 375 vrsta ptica evidentiranih u Hrvatskoj, njih čak 250 vrsta obitava na području ovog parka prirode.

Uvjerili smo se, a sa čime nas je upoznao i naš vodič,  da zbog iznimno pogodnih prirodnih uvjeta gotovo na svakoj kući ili štali gnijezda svijaju bijele rode, kojih je u Čigoču više nego stanovnika. Iz svakog gnijezda, uz majku ili oca (čuvare) izdizale su se po tri-četiri glavice mladih roda koje smo bolje promotrili teleskopom. Zaista jedinstven doživljaj.

Odatle smo se zaputili prema gradu Sisku, točnije prema Starom gradu, utvrdi uz ušće rijeke Kupe u Savu, podno koje je poražena osmanlijska vojska u srednjem vijeku, a čime je spriječen osvajački pohod osmanlija prema Beču, tadašnjoj europskoj prijestolnici. Tu smo ručali lovačku juhu, a potom se zasladili kolačima i poigrali u hladu obližnjeg šumarka.

Posljednja postaja našeg puta, prije povratka kući, bio je današnji grad Sisak, čiju smo povijest upoznali kroz priču i obilazak nekih znamenitih povijesnih objekata.

Zaštitnik Siska je Sveti Kvirin, prvi nama poznati sisački biskup, kršćanski mučenik. Njemu u čast 4. lipnja proglašen je Danom grada Siska, a mi smo se upravo toga dana našli u tom gradu. Tako smo na Trgu bana Jelačića naletjeli na dečke iz poznatog splitskog sastava TBF, koji su se pripremali za večernji nastup povodom dana grada. Naravno da smo iskoristili prigodu da se poslikamo s njima (u pozadini) i pjevačem Mladenom u našim redovima, no bez marame oko vrata 🙂 .

Prošetali smo šetnicom od Katedrale do željezničkog kolodvora uz rijeku Kupu, još malo se umorili i na izmaku snaga, iscrpljeni proljetnim suncem i opijeni svježim zrakom, posjedali smo u autobus koji nas je povezao kući. No, iznenađenjima toga dana tu nije bio kraj. Na početku puta vozač nas je izvijestio kako na autobusu ne rade zadnja vrata. Na polasku iz Starog grada jedva smo zatvorili i prednja. Treba li reći da je uz to otkazala i klima. Vozač je pokušao otkloniti kvarove, čemu je djelomično uspio, pa smo se od Siska do Velike Gorice vozili bez klime, s otvorenim krovnim prozorima (pa ne možemo reći da nam je bilo prevruće), ali s upornim pištanjem alarma zbog kvara koji je otklonjen. Pištanje je prestalo na ulasku u Kurilovečku ulicu, sto metara od našeg cilja. Izlet pun doživljaja 🙂