Kako bi nagradili predvodnike za cjelogodišnji vrijedan rad, počastili smo ih adrenalinskom avanturom u Lici.

Uspješan završetak jedne, okrunjen logorovanjem, i početak nove školske izviđačke godine najbolje je prelomiti aktivnošću koja opušta, motivira i puni baterije, a kako bi puni energije prionuli izvršenju brojnih radnih zadataka koji su pred nama. Prije svega to je popunjavanje postojećih i formiranje dvije nove skupine (jata), ali i tradicionalni Memorijal “Nitko da ne dođe do prijatelj drag” posvećen Tihomiru Tomašiću – Tihici, a koji ćemo ove godine organizirati i provesti u Ščitarjevu.

Dakle, kako bismo se malo opustili, zaputili smo se posljednji vikend u kolovozu u Rizvan City, avanturistički adrenalinski park u malom ličkom selu Rizvanuša, u blizini Gospića. Dva automobila bila su dovoljna za povesti nas devet, a na ovako dalek put vjerojatno se ne bismo zaputili da karte nismo uspjeli dobiti u pola cijene.

Odmah ću napomenuti da nam je svima žao što na ovako uzbudljivu avanturu nismo mogli povesti našeg Lovru, koji doduše nije redoviti predvodnik, ali je predvodnički posao odlično odradio na ovogodišnjem logorovanju u Donjem Velemeriću. No, na neke se stvari (njegov povratak “kući”, u Aziju) nije moglo utjecati.

U Lici su nas dočekali nabrijani domaćini, instruktori, planinari, GSS-ovci i nakon što su nas poučili što moramo, a što nikako ne smijemo, “natjerali” su nas da se popnemo u krošnje drveća … i avantura je počela! Privezani sigurnosnom užadi hodali smo raznovrsnim mostićima na nosećoj čeličnoj užadi, otprilike na 5-6 metara visine nastojeći ne napraviti “špagu” u zraku ili izgubiti ravnotežu na toj visini. Jedni smo druge bodrili, ali i zezali te smo ismijavali svoje vratolomne vještine. Užad je škripala, daske se ljuljale pod našim nogama, ali svi smo sretno za pola sata došli do kraja prvog dijela ovog nadzemnog puta.

Kao djecu čokoladom, instruktori su nas nagradili prvom vožnjom po užetu na malom Zip-lineu. Nakon toga je uslijedio nešto uzbudljiviji viseći spust kroz šumu na užetu, pri čemu se postižu brzine od oko 25 km/h. Osmjeh na lice vratio nam se tek na kraju staze.

Uspon na umjetnu stijenu svima je bio jednako atraktivan izazov, ma koliko visoko i nedostižno djelovao vrh. Neki su uspjeli s više ili manje muke, a neki su možda zakoračili krivom nogom, nakon čega su izgubili pravi put ili su naišli na kamenčiće koji su bili premali za dovoljno čvrst oslonac, ali pobjednika nismo tražili, a uzbuđenja nije nedostajalo. Sve smo ponovno na tlu dočekali s nagradnim pljeskom. Da nije bilo instruktora koji su nas cijelo vrijeme uspona osiguravali s pomoću užadi, pitanje je bi li itko stigao do vrha 🙂

Najveće uzbuđenje uslijedilo je na kraju. Ljuljačka s čijeg se vrha osjećaš kao na vrh Velebita, kojega promatraš u ravnini očiju u daljini. Nije bilo lako skupiti hrabrosti sjesti na drvenu klupu, a kada nas je instruktor prikopčao uvjeravali smo se da sigurno nije strašno. Čvrsto smo ruke prebacili preko grede, uhvatili se za sigurnosne pojaseve i tada si prvi put postavili pitanje: “Jel to meni trebalo?”.

A zatim je čelična sajla uz pomoć motora i vitla počela potezati gredu unazad, u vis … do nekih 15 metara visine. Na pola puta većina nas je bila spremna zamoliti instruktora da zaustavi vitlo. Dosta je! Ali ne. Zajedno s gredom nastavili smo se dizati do visine odakle se zaista osjećaš bespomočno i sitno, kao i prijatelji koje vidiš na tlu. Majstor kaže: “Idemo na tri!” i očekuješ odbrojavanje, kad ono: “Tri!”, bez jedan-dva i osjećaš se kao izbačen iz helikoptera. Nema težine, nema oslonca, padaš slobodnim padom na tlo i onda na nekih sedam metara osjetiš da ćeš ipak nastaviti putanju koju određuje dužina čelične užadi. Šok i nevjerica još dugo vladaju tobom.

Tada slijedi drugi šok, nakon kojega sve postaje puno normalnije i znaš da je najgore ipak prošlo. Iz prve gornje točke težina i inercija vode te do druge gornje točke luka, na suprotnoj strani ljuljačke, gdje se ponovno osjećaš bespomočno kada tvoje putovanje krene u suprotnom smjeru, prema dolje, ali sada okrenut leđima. E, tada grimasa ponovno počne poprimati obrise tvoga lica, ono što ti je iz dupeta došlo u glavu ponovno se vratilo u dupe te je oslobodilo glasne žice da ispustiš glas … ili krik – uzbuđenja ili straha – što je tko spreman priznati. Da je druga vožnja gratis, nisam siguran koliko bi nas se odlučilo tada na još jednu adrenalinsku šok terapiju. Ali, cjelokupan program prilagođen je djeci od 10 godina i starijima. Jeftino nije, ali kada je u pola cijene prihvatljivo je.

Nakon što smo svi konačno uspjeli ponovno stati na svoje noge okupili smo se oko stola, napacali meso i zapalili roštilj. Poprimili smo mirise dima, a vatra roštilja nas je ugodno ogrijala toga ugodnog ljetnog dana, s temperaturom zraka od 36 celzijevaca. Ipak, u prirodi se s temperaturom lakše nositi.

Posjet Lici bila je jedinstvena prilika za opskrbiti se ličkim krumpirom, koji je ljubazni mještanim (vreću od 30 kila!) bio spreman pokloniti mi. Eto, što su ti Ličani! Ipak, valjalo je nagraditi njihov rad, jer krumpir je izvađen netom prije mog dolaska.

Nakon finog ručka, kojim smo počastili svoje instruktore, valjalo je poći kući. Uz vjetar ili klimu u kosi zaputili smo se autocestom i zaključili 12 sati avanture, od kojih oko dva sata u zraku! Pravi užitak, za koji se isplati izdržati u izviđačima desetak godina. S većom grupom male djece ovo bi ipak bilo neizvedivo. Ali naši su vrijedni predvodnici zaslužili nagradu u vidu avanture za svoju dušu!

Istoga dana naši su poletarci, kao članovi DVD-a Velika Gorica nastupili na vatrogasnom natjecanju u Kurilovcu i Gradskom kupu. Rezultat nam uopće nije bitan. Važno je da su se dobro proveli, družili s vršnjacima, nešto su pojeli i vratili se s priznanjem za sudjelovanje. Vrjednije od rezultata bilo je vidjeti uzbuđenje na njihovim licima, a kada vidiš koliko su pojedini članovi ekipe mali, zadovoljstvo je tim veće!