Turistički vodići kažu: ukoliko vas je oduševio kanjon Kamačnika, vaša sljedeća destinacija neka bude izvor rijeke Kupe. E, tamo smo već bili, pa je bio red da prošećemo i Kamačnikom!

Prekrasna proljetna subota, posljednja u travnju, bila je idealna za izlet za pamčenje. Odlučili smo se naše izviđače povesti vlakom na upoznavanje ljepota kanjona riječice Kamačnik kod Vrbovskog. U tom mjestu zapravo osobitih znamenitosti radi kojih bi ga vrijedilo posjetiti, no Kamačnik je sasvim dovoljan povod i razlog zašto otići u ovaj dio Gorskog kotara.

Za mnoge izviđače ovo je bilo prvi put da na izlet kreću s Glavnog željezničkog kolodvora u Zagrebu, a osim toga da putuju vlakom s vagonima i kupeima. Emotivno se prisječajići svoje mladosti, kada smo često putovali upravo tako i na izlete najčešće odlazili vlakom uspjeli smo pobuditi znatiželju naših planinki, koje su iskazale želju popeti se na nosaće prtljage iznad glave, koji su nekada služili i kao pomočni ležaji.

U vlaku smo se lijepo napričali, nasmijali i podružili tako da nam se činilo da put od gotovo tri sata nije dugo trajao. Na manje od kilometar šetnje od željezničke stanice došli smo do ulaza u ovaj značajni krajolik, na mjesto gdje se riječica Kamačnik, nakon samo kilometar i pol svoga toga ulijeva u rijeku Dobru i teče dalje prema Karlovcu, prema Kupi, Savi i dalje na istok do Crnog mora.

Za obilazak istoimenog kanjona do izvora Kamačnika i nazad trebalo nam je oko dva i pol sata lagane šetnje, prateči i čitajući edukativne panele koji su nam predstavili floru i faunu ovoga područja, ali i uočavajući one prirodne detalje koji nama, izviđačima olakšavaju orijentaciju u prirodi.

Bila je ovo ugodna šetnja, koja nas je rasteretila svakodnevnih briga, školskih i poslovnih obveza, opustila nas je i povezala s prirodom, koja uvijek nudi mir i spokoj. Na svejžem zraku čovjek lako i brzo ogladni, a osobito kada popije gutljaj-dva svježe riječne vode u izuzetno očuvanom krajoliku, s minimanim utjecajem čovjeka na prirodni red.

Prirodne staze, s kamenim grotama i granjem pozivaju na oprez i koncentraciju, no ne kradu pažnju koju privlaći bogatstvo boja, šume, izvaljena stabla, brzaci, kaskade i tirkizna boja rijeke u njenom mirnom dijelu toka, a osobito na samom izvoru, koji više nalikuje jezercu u koje izvire voda iz dubine. Tu je boja vode najugodnija oku. Voda je toliko bista da reflektira drveće i nebo, a cijeli je kanjon okupan nijansama zelene i tirkizne boje.

Put čije neprohodne dijelove, kao i samu rijeku premošćuju drveni mostići i galerije uređen je 1961. godine. Prva speleoronilačka istraživanja izvora Kamačnika došla su do 95 m dubine, a najnovija do 118 metara, što izvor Kamačnik ubraja među najdublji izvore rijeka u Hrvatskoj.

Fascinantnije od kanjona Kamačnika bio je samo ručak koji nas je dočekao po povratku sa šetnje prirodnim krajolikom. Za dvadeset sudionika naručili smo dvije plate miješanog mesa, svaka za šest osoba, no bile su toliko velike da jednu platu nije uspjelo isprazniti nit nas deset! Teško je bilo odlučiti se za nastavak avanture, no valjalo je iskoristiti dan, pa smo krenuli prema središtu Vrbovskog. Umjesto toga spustili smo se do korita rijeke Dobre i tu pronašli livadu za vježbu signalizacije zastavicama te natjecanje u vezanju čvorova.

Vlak za nazada polazio je tek u 20 sati, no iako smo se u ovu avanturu upustili još u 7 sati ujutro, dan nam nije bio predug, a umor je bio taman toliki da mirno evociramo uspomene na ovaj dan. Umjesto vlaka s kupeima, po nas je došao nagibni vlak, koji pruža malo manje intime, a što nas je prilično razočaralo. Ipak, put do Zagreba, gdje smo stigli oko 23 sata, nije nam se činio dugim, kao niti noć za odmor, jer nakon ovakvog dana lako je bilo utonuti u san.

ZAVIRITE U GALERIJU FOTOGRAFIJA I UŽIVAJTE S NAMA!