Turovci su završili trinaestodnevno ljetno logorovanje u Bijelniku. Bila je to prava i konkretna škola za život!

Najbrojnije dosad, ovogodišnje logorovanje izviđača, članova Turopoljske udruge skauta “Tur” i Odreda izviđača “Okić”, u Bijelniku se od 12.-24. srpnja 2019. okupilo osamdesetak sudionika. Po prvi put izviđači su na višednevnoj aktivnosti kuhali sami, a glavnina programski aktivnosti, uz pripremu obroka, temeljila im se na humanitarnom radu te sportu i zabavi.

Brzo je prošlo trinaest dana, bez žestokog ritma programskih obveza, ali i bez strogog nadzora odraslih voditelja, tako da su izviđači dobili odličnu priliku uživati u svojoj samostalnosti, kako u rješavanju programskih zadataka, tako i u rješavanju problema koji se među mladima neminovno pojavljuju. Kod kuće svatko bi se okrenuo na svoju stranu i od problema maknuo, no na logorovanju, kao i u obitelji: s problemom ili s osobom s kojom se pojedinac razišao u mišljenju trebalo se suočiti, problem riješiti i potom ponovno zajedno sjesti za stol, leći u šator ili pristupiti zajednički novog radnom zadatku. Nije li i to škola života koje su mladi u svakodnevnom životu danas lišeni?

Većina se s ovim izazovima odlično nosila, no bilo je i onih koji su popustili. Sve je to proces odrastanja, osamostaljivanja i života koji vodi prema izgradnji cjelovite i aktivne osobe, budućeg supružnika, roditelja i radnika.

Uz samostalnost koju smo kao model suživota ponudili izviđačima, bez odraslog predvodnika, već u vršnjačkim grupama koje su same izabrale svoje vođe, programski smo više pažnje i kreativnih sadržaja ponudili poletarcima, onim najmlađima, kojima mama puno više nedostaje, pa je i vrijeme trebalo bolje strukturirati. O njima su brinule mlade predvodnice, kojima je nekima također ovo bilo prvi put da višednevno brinu od grupi male djece. Kao pomoć njima tu su bili odrasli voditelji, pa iako bez teško zamjenjivih Maria i Jelene Tojage, ove je godine međugeneracijski balans stvarala i o provedbi programa brinula Jelena Pugelnik, uz Magdalenu Buntak kao vođu logora te Bećara i Lovru, koji su joj bili druga desna i lijeva ruka. Ponekad više grba na leđima 🙂

Izviđači su na logorovanje došli vlakom, u petak 12. srpnja, i sve bi bilo prelako i preidilično da već tada nisu počeli prvi problemi. Ne čitajući redovito obavijesti na FB i internetskom portalu neki su sudionici skoro zakasnili na vlak. Srećom nisu. Ekipa iz Okića i Turovci okupili su se u vlaku kojim su trebali doći do Capraga, no zbog radova na prugi između Siska i Capraga, na odredišnu stanicu, gdje ih je čekao autobus, nisu došli. Tada je krenuo telefonski maraton, istodobno s utovarom opreme u kamion u Velikoj Gorici, te smo ubrzo uspjeli riješiti problem prijevoza ekipe do Bijelnika. U petak nas je u Bijelnik stiglo više od četrdeset, no je bilo tek pola ekipe.

Srećom, poluoblačno i ne odveć vruče vrijeme te dugi dan izviđačima su pomogli da već u petak podignu glavninu šatora i u njima prenoće. U subotu smo podigli sve šatore za izviđače i poletarce, koje smo tako u nedjelju dočekali spremni. Dovukli smo svoje hladnjake i zamrzivače, kako bismo hranu držali na hladnom i održali je prehrambeno sigurnom. Postavili smo paviljon i stolove za objedovanje, a izviđači su tijekom vikenda trebali izraditi i pionirske patente nužne za njihov boravak u prirodi (klupe i stolove izraditi od drvene građe iz prirode, a istu iskoristiti za izradu sušila za rublje i polica za odjeću u šatorima). Hmmm… trebali su. Neki su si u tome zaista dali truda, a neki … s pravom nose naziv Balvani. Stolovi i klupice uglavnom su izdržali do kraja logorovanja te smo ih ostavili u Kampu Riječ života, kako bi i drugima bili od koristi. Police u šatorima nekima su bile pretežak zadatak ili su procijenili da im je to nepotrebno, pa su leteće smotre često rezultirale letećim objektima iz šatora na livadu.

Kada su u nedjelju poletarci stigli autobusom, njih nešto manje od četrdeset, smjestili smo ih u šatore te smo konačno podigli hrvatsku zastavu, čime je logorovanje i službeno započelo. Od tada poletarci su izradili jednostavne poličice u svojim šatorima (bolje od izviđača), izradili su jatna sušila za rublje, izradili su jatne zastavice, osmislili imena jata i jatne pokliče.

U Bijelniku je tako ove godine na logorovanju bilo četiri jata poletaraca i četiri patrole izviđača, čija su imena inspirirana nazivima, odnosno vrstama krijesnica i izvedenicama na tu temu. Jata: Luciole, Phototuristi, Lampirisi, Fausis te Patrole: Luxoturi, Lampoguzi, Piraktomene, Hoturia.

Evo i poklića:

Ponašanje ko u čuzi
Nismo ovdje da nas se guzi
Ni slični meduzi
Mi smo Lampoguzi!

Zovemo se Hoturia,
Leteća smo murija,
Guze nam svijetle,
Ubijaju nas metle!

Prozirne ko voda
Po svuda letimo,
Fausis se zovemo
I po noći svijetlimo!

Ko piratima sjajno blago
Nama je svako stablo drago
Duge su nam kečke
Za doručak jedemo dečke
Ko se boji moćne žene
Nije za Piraktomene!
A joj mene …

Mi smo noćne vijesnice
Turove smo krijesnice
Tko na ručak zuri
To su Luxoturi!

Mi smo krijesnice
Volimo pjevati pjesmice
Čudni su nam mirisi
Leteći Lampirisi!

Crne smo ko noći
Roze su nam oći
Mi smo Luciole
i svijetlimo po noći!

Brzi smo ko motoristi
Stali smo na rep glisti
Uzlijećemo na pisti
ko pravi Phototuristi!

Pokliči jata i patrola bili su odlični, jedinstveni i konačno kreativni, tako da je bila milina slušati njihovo stalno izvikivanje. Očito su i sami izviđači, odnosno poletarci na njih bili ponosni, kao što su izviđači bili ponosni na svaki obrok koju su, prema Mirjaninoj recepturi samostalno spravili u svom patrolnom kutku. Svakoga dana radili su drugo jelo i spravljali ga na drugačiji način. Jednom na plinu, zatim na roštilju, u kotliću ili u tanjuru za kotlovinu. Vrlo ponosno donosili su svoj objed na kušanje nama odraslima i zaista sve je bilo jestivo, pa čak i vrlo ukusno.

Prenosim mišljenje naše čarobnice Mirjane: ” Ljudi moji pa to je bilo super! Moram priznati da smo mi odrasli, malovjerni, ja, malkice bili zabrinuti kako će to našoj djeci ići i hoće li im uspjeti i biti fino. E bilo je fino. Naravno da je bilo i problema i početničke nespretnosti i porezanih prstića i malo suzica i vatre koja uporno odbija gorjeti i … Ma bilo je jestivo, bilo je ukusno, bio je manje začinjeno, više začinjeno, al dente, malkice raskuhano i točno onako kako i nama ispadne koji kuhamo i više od pola života. Najbitnije od svega da je djeci kuhanje bilo zabavno,nekima više nekima manje i da je njima bilo fino. Sva jela koja sam ja probala bila su fina, jestiva i dobra. Veseli me kaj imam informacije da djeca sad i doma žele kuhati. Dajte im. Najvjerojatnije će zamazati više suđa ili duže pripremati jelo od nas a možda i ne. I s guštom očekujem neku akciju na kojoj nam budu djeca kuhala. Hvala im kaj su taj zadatak ozbiljno shvatili i svima želim dobar tek!”

Najvažnije od svega je da su djeca bila zadovoljna i ponosna na sve što su skuhali i da, iako nisu jeli iz lonca tete kuharice, 13 dana nisu bili gladni. Dapače, bili su siti i zadovoljni. Istina, bez Mirjaninih preciznih naputaka bilo bi im puno teže. Strah od kuhanja smo razbili, pa sada roditelji: samo hrabro, opustite se i uživajte u velikim tajnama malih majstora kuhinje!

Teta Mirjana ove je godine ručak pripremala samo za poletarce i za nas nekoliko brđana, iako smo i mi često ručali ono što su izviđači skuhali. Pomoć u kuhinji pružila joj je teta od flastera, Milana, koja je i sama ove godine imala dosta posla. Medicinski score: jedan sjekirom rasječeni i potom zašiveni, jedna longeta na prstu, potrošen pun paket flastera i nekoliko poludnevnih psihosomatskih trbobolja. Za 13 dana i 78 sudionika nije loše!

Kako bi se odužili za svoj boravak u Kampu Riječ života i kako bismo iza sebe, osim tragova na zemlji (naših stopa i šatora), ostavili još kakav trag i novu vrijednost u Bijelniku, uz donaciju PPS Galeković, izviđači su obnovili ogradu ispred jednog od objekata kampa, u kome smo boravili na zimovanju. Letve je trebalo dovesti iz Majura, presložiti ih i razvrstati, izrezati na dužinu i potom spojiti, a gotove segmente montirati na nosače. Potom smo ogradu zaštitili premazom za zaštitu drva. Stare i trule letve zamijenile su nove, hrastove letve, pa iako ne izgleda kao naručena, ograda je sada lijepa i nova, čvrsta i jedinstvena. Osim ograde, uglavnom planinke, “pošmirglale” su sprave na dječjem igralištu pored šatora, a potom smo konstrukcije ljuljački, klackalica i tobogana premazali temeljnim zaštitnim premazom, a potom i bojom te ih dekorirali “umjetničkim” oslicima. Umjetničku grupu predvodila je Romanova žena Kristina, a cure su uz nju imale punu umjetničku slobodu.

Kako bi poletarce poštedjeli za njih teških i nerazumljivih poslova, četiri patrole izviđača svakodnevno su se izmjenjivale na dežurstvima pomoći u kuhinji, održavanja sanitarnih prostora, čišćenja logorskog kruga i zbrinjavanja otpada te na noćnom dežurstvu. Ovo je bilo najatraktivnije dežurstvo, jer osim što nije trebalo rano leći, na vatri su se pekli sljezovi kolačići, a noć za izviđače ima čarobnu moć.

Jednu od večernjih vatri posebno će pamtiti Matias Kuzmec, Arabella Kundarat i Ivana Martinović, koji su na ovom logorovanju položili zavjet i stavili izviđačku maramu oko vrata, u Turovskoj zelenoj boji. Čestitamo im na tome i želimo da budu odlični izviđači, odnosno planinke.

Večernji program bio je uz vatru, izviđačke pjesme i nešto rjeđe skečeve, no redovito uz noćne igre poput Nahrani krijesnicu (alisa Vještičja juha), Napad na logor, Putne zagonetke, Lovna na blago, Lov na Pokemone, a odigrali smo i Eliminatora sa stvarima i Tajnog prijatelja.

Poletarci su proučavali tragove životinja u prirodi, tražili jestivo samoniklo bilje, proučavali oblake, izradili svoju krijesnicu, a najviše su se igrali. Svakodnevno smo vrijeme ispunjavali zabavni natjecateljskim poligonima (vodeni poligon, poligon spretnosti i izviđačkih vještina), a izviđači proučavali Izviđač u prirodi, preispitivali svoje znanje, koje će im biti korisno na predstojećim natjecanjima, izrađivali su splavove, a u Romanovoj školi ovladali osnovama fotografije.

Fotografije nastale na ovogodišnjem logorovanju potražite u našoj Galeriji fotografija http://io-tur.hr/galerija-fotografija/galerija-fotografija-2019/?album=12&gallery=190 i na servisu: https://flickr.com/photos/159865455@N03/sets/72157709922636606

Uz fotke koje govore više od tisuću riječi i koje će trajno sačuvati sjećanje na ovogodišnje logorovanje, ono je obilovalo i anegdotama koje ćemo zasigurno pamtiti i prepričavati još generacijama: od Vigovih drvodjeljskih izazova u patrolnom kutiću, radi kojih je ostao bez nožića kao drvo bez kore; žulja na “jajima” zbog kojeg se čudno hoda; međunožnog vuka i okorjelih čarapica; telefoniranja roditeljima koji su iz Gorice nastojali riješiti “probleme” svojih mezimaca u Bijelniku; noćnog napada dežurnih na Romanov fotoaparat; divlje zvijeri koja je jela ptice u letu, a dežurnima uz vatru stvorila teret u gačama.

Naknadno se sjetih, osim anegdote s vlakom koji nas na dolasku nije dovezao do Capraga nego do Siska, da smo anegdote s prijevozom imali i prilikom povratka kući. Nakon što smo u autobus utovarili dio opreme (ležaljke, šatore, suvišan pribor i opremu, a potom i osobnu opremu djece) autobus se nagnuo na desnu stranu. U autobus smo već uveli i djecu koja su u 16 sati trebala poći kući. Pomislili smo da smo pretovarili autobus, no vozač nas je izvijestio da problem nije u pretovaru, već da mu pušta crijevo za zrak (pneumatiku). Izveli smo djecu, već smo bili spremni i na pretovar opreme u drugi bus, no odlučili smo probati zakrpati crijevo … i u tome smo uspjeli. Crijevo smo pokrpali i protok zraka prebrikali, pa je bus sa pola sata kašnjenja pošao i došao u Veliku Goricu. Da smo čekali drugi bus, kašnjenje bi bilo i do dva sata!

Uzbudljiv je bio i prijevoz izviđača na vlak. Nakon što smo utovarili kamion i uputili ga kući, u rent-a-combi-bus utovarili smo dio izviđača, u još dva auta dio njih, no po još osam članova morali smo se iz Capraga još jednom vratiti u Bijelnik. Gužva na cesti i “samajama”, odnosno kraća i inače brža cesta preko Majura toliko su nas usporili da je “druga runda” na vlak kasnila dvije minute. Prisjetilo nas je to na stare izviđačke dane, kada smo bez razmišljanja u takvim situacijama zaustavljali kompozicije. Dok je Alen jurio “samajamom”, Roman je “zašprehao” prometnicu, no s obzirom da je kasnio i autobus iz Sunje, kompozicija iz Capraga ipak nije kasnila u polasku zbog nas! …. bilo je toga još i sigurno ćemo se mnogih anegdota kasnije prisjetiti.

Kako bi do realizacije zahtjevne višednevne aktivnosti (logorovanja u Bijelniku došlo, uz programske voditelje bila je potrebna i pomoć dobrih ljudi. Javna zahvala najmanje što im možemo dati i tako uzvratiti za njihovo dobro djelo. Vjerojatno ću nekoga propustiti spomenuti, pa ću i listu njih pomalo dopunjavati, kada postanem svjestan svojih propusta.

Krenut ću sa zahvalom Savezu crkava Riječ života i pastoru Žarku Jeliću koji su nam omogućili da upravo u Kampu Riječ života u Bijelniku organiziramo i provedemo najprije zimovanje, a potom i ljetno logorovanje. Kamp nam je osigurao kompletnu nužnu i popratnu infrastrukturu: struju, vodu, pristojne i brojne WC i tuš kabine, objekt za kuhinju i dvoranu za izmještanje sudionika u slučaju nevremena. Pastor Žarko cijelo je vrijeme skromno i nenametljivo bio prisutan i pružio nam je svu potrebnu pomoć.

Hvala ekipi iz OI “Okić”, na tome što su imali hrabrosti i povjerenja poći na logorovanje s nama i što su nam svojim primjerom pokazali kako djeluje i živi jedna složna ekipa, u kojoj bi jedni za druge i oko dali! Veseli me što smo vas nakon Makedonije još bolje upoznali, što ste prihvatile sve izazove koji su pred vas postavljeni, što ste imali volje i želje natjecati se i dokazivati te se nadam da ćemo suradnju na ovako lijep i kvalitetan način nastaviti … ukoliko je i vama bilo jednako dobro, lijepo i ugodno koliko i nama u vašem društvu. (op.a. Alen)

Najveću zahvalu zaslužuje naša čarobna “teta kuharica”, Mirjana Habljak, puna duha i životnog optimizma te jednako velike duše koliko je i sama velika. To što fenomenalno kuha najmanje je što smo mi, kao odred i naša djeca od nje dobili. Braća Filip i Viktor iskazali su puno razumijevanja i donacijom tvrtke PPS Galeković zadužili su i nas i Kamp Riječ života u Bijelniku, gdje smo od doniranih letvi napravili lijepu ogradu. Hvala i Savezu crkava Riječ života, koji su nam nakon zimovanja još jednom omogućili provedbu programa u osobito lijepom prirodnom ambijentu uz korištenje cjelokupne infrastrukture pod vrlo prijateljskim uvjetima. Zaista se u Bijelniku osjećamo kao doma. Hansov kum Miroslav Novak osigurao nam je vozilo i prevezao dio opreme do Bijelnika, kao i Denis Mikulan, koga sam nazvao u zadnji trenutak i bez razmišljanja se odazvao našem pozivu upomoć! Vozilo za povrat opreme s logorovanja osigurala nam je Marjana Reicher i na tome joj veliko Hvala. Roditelji Štern počastili su nas lubenicama, bilo je tu i kolača, torti i grickalica u kojima smo uživali i svima koji su nam donirali u hrani hvala od srca. Hvala i našim roditeljima, brđanima: Picu, Tomeku i Ines, Muji … koji su nam pomogli podići logor te Davorki i Pepiju, koji su se dovezli kamionom, pomogli nam ga utovariti i prevezli nam opremu do Velike Gorice. Mario i Jelene (Dilberović i Tojaga) pridružili su nam se kada su mogli te su pomogli u pripremi logora, fotkanju i provedbi dijela programskih aktivnosti te u kuhinji. Iako je bio član programskog tima, hvala i Romanu Avdagiću iz OI Okić, koji je palio auto te odlazio do Petrinje i Siska kad god je trebalo … i kad nije trebalo :). Hvala vama roditeljima koji ste nam s povjerenjem prepustili svoju djecu, a onima koji povjerenja u programski tim nemaju i smatraju da se oni osobno moraju uplesti kako bi riješili probleme svog mezimca poručujem da svoju djecu ne povjeravaju onima za koje nisu sigurni da čine sve moguće u interesu njihovog djeteta. Hvala Hansu mitraljescu koji je strpljivo izdavao i prikupljao opremu te radio poslove domara kada je zatrebalo te Milani, teti od flastera i Tic-Tac bombona. Hvala i Turovim programskim voditeljima (Megi B., Megi T., Andrei, Nini, Melani, Bećaru, Lovri, Jeleni Pugelnik) koji su imali strpljenja, uspješno su se nosili s vrućinom i s dječjim bubicama … ali i bubama nas odraslih! Svi zajedno morat ćemo poraditi na komunikaciji, kako internoj tako i prema van, jer mobiteli samo unose nemir u naš logorski red, životni ritam, atmosferu i međuljudske odnose. Zbog nesnalaženja u grupi vršnjaka logor je napustilo dvoje izviđača, i to ne mlađih :(, dok su poletarci izdržali svi do kraja, tek uz pokoju suzu.