Uz posjet Muzeju iluzija, upoznali smo povijest grada Zagreba kroz iluzionističku povijesnu šetnju. Uslijedila je “Domaća zadaća” u kazalištu Trešnja.
Siječanjske hladnoće potaknule su nas da se posvetimo programskom području kulture, kroz upoznavanje povijesti metropole, posjetu muzeju i kazalištu. Skauti se najugodnije osjećaju u prirodi, no po zimi je ipak ugodnije u kazalištu. U novootvorenom Muzeju iluzija bilo je itekako zabavno, kako onim najmlađima čija je vriska i galama s lakoćom ispunila skromnih stotinjak kvadrata muzeja, tako i onim starijima, sedmašima i predvodnicima, koji su zahvaljujući iluziji uspjeli (barem nakratko) postati veći nego što stvarno jesu 🙂
Nije bilo teško kao košnicu ispuniti Muzej iluzija kada nas se na ovaj izlet odazvalo čak 76. Naravno, uvijek ima i onih koji su se razbole, slave rođendan ili se nisu prijavili na vrijeme, ali sva je “sreća” da na izlet nismo mogli poći svi, jer najveći autobus koji nam je na raspolaganju ima samo 69 mjesta. Zbog toga smo se morali poslužiti i jednim automobilom.
Kako bi se po muzeju mogli kretati podijeli smo se u dvije grupe. Mlađi izviđači Muzej iluzija su obišli prvi, a poletarci su za to vrijeme upoznali povijesno razdoblje urbanizacije i kulturnog razvoja Zagreba. Na šetnju smo krenuli od zgrade Muzeja Mimara na Rooseveltovom trgu, preko Trga maršala Tita, gdje smo saznali da je današnja zgrada rektorata Zagrebačkog sveučilišta građena za bolnicu, vidjeli skulpturu Povijest Hrvata ispred zgrade i Zdenac života Ivana Meštrovića na trgu ispred zgrade Hrvatskog narodnog kazališta. Saznali smo i da je ona izgrađena tada na periferiji grada, a potom smo se Frankopanskom ulicom, kojom je nekada tekao potok, zaputili na Gradec kako bi vidjeli gdje je prije toga bilo gradsko kazalište. U donjem gradu saznali smo ponešto o Trgu Petra Preradovića, narodnog naziva Cvjetni trg, o povijesti Trga bana Jelačića i fontani, odnosno bunaru Manduševac, povijesti sajmovanja u starom Zagrebu, na Kaptolu i Dolcu …
Za to vrijeme izviđači su u Muzeju iluzija uživali u najvećoj zbirci holograma u ovom dijelu Europe, u brojnim optičkim iluzijama i instalacijama koje potiču drugačiju viziju. Svatko je imao želju i potrebu servirati svoju glavu na pladnju i zaviriti u rupu bez dna. Turovci su se potrudili (osim u muzeju) napraviti iznimnu gužvu i u sobi ogledala.
Zanimljivo je bilo i u obrnutoj sobi, te u Amosovoj sobi gdje su veliki postali mali, a mali veliki … ali niti približno koliko je svima bilo zabavno u antigravitacijskoj sobi. Naizgled obična soba pod blagim je nagibom odjednom sve nas počela bacati u jednu stranu. Jasno vam je da je to bilo urnebesno! Toliko glasno da su mnogi posjetitelji odlučili napustiti muzej kada smo mi došli do ove sobe, a neki nisu mogli dočekati svoj red, jer teško je bilo namoliti djecu da barem nakratko iz nje izađu.
Naravno, sada već govorim o poletarcima, jer kada su izviđači iz muzeja izašli i zaputili se u istraživanje povijesti Zagreba, u muzej je ušla poveća grupa poletaraca, koja je jedva dočekala u muzeju se malo zagrijati, zabaviti … i popiškiti! Vrijeme koje su proveli na WC-u gotovo je identično onom koje su proveli u muzeju.
Nakon muzeja trebalo je nastaviti istraživanje Gornjeg grada. Prošetali smo Štrosom (Šetalištem J.J.Strossmayera) do kule Lotrščak, saznali sve o njenoj ulozi u povijesti Gradeca, o njegovih šest ulaznih vrata, od kojih su još samo Kamenita vrata svjedok i dokaz toga dijela povijesti. Razgledali smo i njih te čuli za Doru Krupićevu iz Zlatarovog zlata. Vidjeli sliku Majke Božje od Kamenitih vrata, zaštitnice Zagreba, prvu ljekarnu u gradu i Nelsonov lanac. Ispod Gričkog topa razgledali smo Zagreb “iz visoka” i vidjeli uspinjaču (neki su se čak i provozali), a na Štrosu smo upoznali i Augusta Šenou te mu sjeli u krilo.
Razgledali smo crkvu Svete Katarine i prošetali do Markova trga, toga dana slobodnog od političara, ali punog turista iz Japana. Tu smo saznali zanimljive detalje o crkvi Svetog Marka Evanđelista ispred koje su kažnjavali prestupnike, a kažu i pogubili seljačkog vođu Matiju Gupca.
Tu smo vidjeli zgrade Sabora, Ustavnog suda i Banske dvore u kojima danas stoluje hrvatska Vlada, kao i Staru gradsku vijećnicu u kojoj je bilo smješteno Narodno kazalište prije izgradnje zgrade HNK u polju podno Ilice. Radićevom ulicom smo povezali Kamenita vrata i Trg Bana Jelačića te se popeli na Dolac gdje su neki zapjevali s Petricom Kerempunom, a drugi su se poslikali sa znamenitom kumicom!
Vrijeme je brzo prošlo i morali smo se požuriti u kazalište Trešnja. Tu smo pogledali urnebesnu predstavu “Domaća zadaća”, dramatiziranoj prema istoimenom romanu Ivana Kušana, svojevrsnom prethodniku romana o Koku. U njoj smo upoznali Kokovog prethodnika Ivicu koji se također našao u nezavidnoj situaciji. Njegov ga je školski kolega lažno optužio za krađu domaće zadaće, nastavnik je povjerovao u tu objedu i time za Ivicu i sve koji ga okružuju započne cijeli niz nevolja, nesporazuma i sukoba.
Dvije skupine učenika, na stripovski i detektivski način započinju ogorčenu borbu. „Osveta“ postaje glavna riječ i djelo koje jedino može zadovoljiti usijane glave. Radnja se zapliće gotovo do samog kraja predstave, kada se sve brzo raspliće, a sve sukobljene strane se mire. Iako su bili spremni na sitnu prijevaru i laž, pustolovinu, otkrivanje i detektivsku napetost, borbu i osvetu kod njih pobjeđuje osjećaj za istinu i pravdu, jasno razlikovanje dobra i zla.
Iako je situacija bivala sve zapetljanija i mnogi smo se pitali “kamo sve to vodi?”, predstava nas je do zadnje scene održala budnim. Pa iako izmoreni od šetnje i hladnoće te obilja doživljaja toga dana, budni smo ostali do povratka kući. Nije nam bilo potrebno više od poludnevnog izleta da lijepo zaspemo!
ZA KRAJ: – FOTKE JOŠ SKUPLJAMO S VIŠE ADRESA I APARATA, STOGA IH U GALERIJI FOTOGRAFIJA POTRAŽITE ZA PAR DANA 🙂