Iako se Zaprešić deklarira kao grad sporta, mi smo ga upoznali kao grad vrijedne plemičke tradicije i dvoraca u kojima je plemstvo živjelo.

Posljednja ovogodišnja zimska aktivnost Turovaca bio je izlet s ciljem upoznavanja povijesti i tradicije šireg zaprešićkog kraja. Iako on obuhvaća i općine Bistra i Jakovlje, u kojima se nalaze dva zanimljiva i povijesno vrijedna dvorca, mi se se ovoga puta zadržali na zapadnoj strani autoputa Zagreb-Krapina te smo uz Nove dvore u Zaprešiću obišli dvorac Lužnica te dvorce Januševec i Laduč u općini Brdovec, a obišli smo i uživali pogledom u živopisnom krajoliku susjednih općina Dubravica, Marija Gorica i Pušća.

Izlet je ovo na koji nas se zaputilo 55, iako je prijavljenih bilo preko 60 sudionika.

Upoznavanje zaprešićkog kraja započeli smo posjetom kompleksu Novih dvora. Ponajprije smo posjetili Muzej Matija Skurjeni, u nekadašnjoj gospodarskoj zgradi nasuprot jedinstvenoj Vršilnici, koja je trenutno u obnovi, u kome je izložen postav djela ovog, ne toliko razvikanog umjetnika naive, koga krasi jedinstveni slikarski stil. Skurjeni je na svojim slikama iskazao svoje neobične i nadrealistične snove koji su zaintrigirali i našu maštu.

Novi dvori su također u obnovi. Za sada su lijepi za razgledati izvana, a uskoro možda upoznamo i njihovu obnovljenu unutrašnjost. Uz njih je kapela sv. Josipa, u kojoj su prvotno pokopani ban Josip Jelačić i još nekoliko članova ove ugledne obitelji, a uz krasno uređene golf-terene prošetali smo do obiteljske grobnice, u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci mnogih članova obitelji Jelačić.

U veljači 1991. godine, prije početka obnove kapele, posmrtni su ostaci Jelačićevih privremeno preneseni na Mirogoj, a u listopadu 1992. godine položeni su u obnovljenu obiteljsku grobnicu. Tu je neogotičku obiteljsku grobnicu od bijelog kamena (od kojega je građena i zagrebačka katedrala), po projektima Hermana Bolléa, sagradio kipar Ignjat Franz 1884. godine. Grof  Đuro Jelačić dao ju je napraviti u skladu s oporukom svoga brata Josipa.

U kompleksu Novih dvora smo, nakon igre u obližnjem parku i igralištu, ručali i malo odmorili, a zatim smo se zaputili u obnovljeni i prekrasno očuvani dvortac Lužnica, u kome su nas dočekale dvije odlično raspoložene časne sestre te su nas provele imanjem i dvorcem uz zanimljivu povijesnu priču. U Lužnici danas djeluje Duhovno-obrazovni centar Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog “Marijin dvor”. Članice družbe dvorac su obnovile vlastitim sredstvima i danas njime uzorno gospodare.

Dvorac Januševec nalazi se u Prigorju Brdovečkom, šest kilometara zapadno od Zaprešića. Najljepši je to klasicistički dvorac u Hrvatskoj. Pretpostavlja se da je dvorac projektirao Bartolomej Felbinger, jedan od najpoznatijih graditelja 19. stoljeća u Zagrebu i okolici.

Sagrađen je oko 1830. za baruna i generala Josipa Vrkljana, ministra Marije Lujze, druge Napoleonove žene. Dvorac je često mijenjao vlasnike. Nakon što je u svibnju 1945. godine uništen eksplozijom, obnova je trajala više od četrdeset godina te je 1989. u njega je smješten dio Državnog arhiva Hrvatske. Pripada spomenicima nulte kategorije.

Nedostojan svoje povijesne vrijednosti danas je dvorac Laduč (znan i kao dvorac Vranyczany-Dobrinović), u kome je danas smještena socijalna ustanova za djecu. Dvorac s perivojem u Laduču sagrađen je 1882. godine za vlasnika imanja, baruna Vladimira Vranyczanyja. To je jednokatni dvorac s altanom na pročelju. Prostor pred dvorcem krasi vrt francuskog tipa.

Posjed se spominje od 17. stoljeća kada je postojala plemićka kurija. Današnji dvorac sagrađen je krajem 19. stoljeća na mjestu nekadašnjih Starih dvora. Posljednji vlasnici dvorca bili su baruni Vranyczany-Dobrinović. Ova je obitelj zauzimala značajno mjesto u gospodarskom, političkom i kulturnom životu Hrvatske u 19. stoljeću.

Dolinom uz rijeku Sutlu i granicu sa Slovenijom provezli smo se područjem općine Dubravica te smo se potom uspeli prema Mariji Gorici, od koje se pruža pogled sve do snježnih vrhova Alpa. Na istoku svojim impozantnim izgledom dominira Medvednica, a na sjeveru pogled seže do Maceljskog gorja. Zapadno se prostire slovenska dolina i rijeke Sutle i Save, grad Brežice, Krško, te Slovensko gorje. Tu smo doznali kako Marija Goricu predstavlja osobito arheološko otkriće, koje je svoje mjesto dobilo i na grbu općine oslikanom prikazom čudnog stvorenja – “praslona”.

Dinoteriji su jedna zasebna evolucijska grana izumrlih rilaša koji su se, zajedno sa svojim pradavnim srodnicima, razvili u Africi iz malih svinjolikih sisavaca prije nekoliko desetaka milijuna godina. Nakon spajanja afričkog i euroazijskog kontinenta pred 17 – 18 milijuna godina doselili su u Europu i tu se posebno razvijali kao posebna grana  praslonova. Pred milijun godina, promjenom krajolika i pojavom drugih vrsta sisavaca potpuno su izumrli. Prvo otkriće praslona u Hrvatskoj zabilježeno je baš u Mariji Gorici. Tu su još početkom 20. stoljeća pronađeni fosilni ostaci te divovske “predpotopne” životinje.

Posljednja nam je na putu bila općina Pušća, u kojoj ne na malom prostoru zbijeno puno suvremenih sadržaja, no naselje nema značajnijih povijesnih znamenitosti. Tako smo završili naš izlet i u sumrak se vratili kući, ne previše umorni jer nismo imali previše vremena na raspolaganju kako bi se dovoljno poigrali … ali zato je pred nama tradicionalna akcija “Igrajmo se zdravo”, na kojoj ćemo se dovoljno poigrati u Donjoj Zelini 08.04.2017.