– Iskustvo nas je poučilo da je djecu najbolje pozvati u izviđače u drugom razredu osnovne škole. Tada uđemo u razrede i djecu pozovemo na igru i prvi izlet. Kako odrastaju, tako i mi igru sve više zamjenjujemo s ozbiljnijim, edukativnim sadržajima. Kroz igru, pjesmu i redovite susrete oni uče o prirodi, ekološkim načelima, o skautskom pokretu, snalaženju i prehrani u prirodi… Učimo ih kako da podignu šator ili izgrade zaklon od prirodnih materijala, kako da zapale vatru i na njoj sami pripreme obrok, kako da čvorove koje su naučili primjene u praksi i naprave korisnu konstrukciju. Uz to, oni se redovito druže, upoznaju, zabavljaju, a kada odrastu, surađuju na pripremi i provedbi aktivnosti za mlađe i tako izviđači nisu samo niz aktivnosti na kojima sudjeluju, nisu samo slobodna aktivnost djece, nego postanu stil života i djece i odraslih koji svoj izviđački život žive u zajedništvu, kao velika obitelj – kaže Mario.

Iako izviđačka organizacija u Velikoj Gorici ima dugu tradiciju, od 1957. godine, s početkom Domovinskog rata društveni se aktivizam preselio na bojišnice. Tako su petorica mladih Velikogoričana 1992. godine odlučili djeci priuštiti djetinjstvo izvan podruma, skloništa, izvan svijeta mržnje i strahova uzrokovanih Domovinskim ratom te su osnovali Izviđački odred Tur. Jedan od tih petorice bio je i Alen Konjević, predsjednik Turopoljske udruge skauta, što je novi naziv Izviđačkog odreda Tur.- Kada smo 1992. godine obnovili djelovanje izviđača u Velikoj Gorici, nakon što je većina dotadašnjih izviđača i izviđačkih voditelja od prvih dana Domovinskog rata bila po bojištima diljem domovine, mislili smo da neće biti teško ponovno okupiti djecu. Prvom pozivu odazvalo se tristotinjak djece u osnovnim školama Eugena Kumičića i Nikole Hribara, pa je svaki od voditelja radio s dvije do tri grupe djece – rekao nam je Konjević.

Tisuću goričkih izviđača

Od tada su prošle 23 godine, a kroz Izviđački odred Tur prošlo je više od 1000 Velikogoričana. Djecu sa šireg velikogoričkog područja volonterski vodi već šesta generacija predvodnika koji svoja znanja nesebično prenose na mlađe i pripremaju sljedeću generaciju predvodnika.

Mario je u izviđačima od drugog razreda osnovne škole, a danas je i sam predvodnik izviđača.

– Išli smo na izlete, akcije i logorovanja, kasnije i na ozbiljna izviđačka natjecanja, a u sedmom mi je razredu Alen preporučio da pođem na tečaj za voditelje, izviđačku «šumsku školu». Predstojeće školske godine počeo sam voditi svoju prvu grupu poletaraca. Izviđači nisu vojna organizacija. Po disciplini možda ima nekih sličnosti, ali djeci ne naređujemo, nego koristimo autoritet voditelja da im prenesemo znanje, dobro ih zabavimo, a istodobno potaknemo da nas poštuju, slušaju i naprave ono od čega cijela grupa može i treba imati koristi. Važno je da je voditelj prvi među jednakima i da se s djecom igra, a istodobno ih čuva i uči. To je koncept na kojem se zasnivaju izviđači, odnosno, skauti – objašnjava Dilberović.

Predsjednik Udruge Alen Konjević nadodao je kako izviđački voditelji odrastaju u Odredu i tako svojim skautskim iskustvom mogu djeci lakše i bolje prenositi svoja znanja i vještine.

– Oni im mogu ponuditi kvalitetnije sadržaje te primjerenu skrb i pažnju, a što je vrlo važno i njima i roditeljima koji nam povjeravaju svoju djecu. Mlađi predvodnici njihovi su «učenici» koji i dalje imaju priliku stjecati znanja i razvijati vlastitu vještinu vođenja i animiranja djece radeći uz svoje predvodnike s kojima ostaju prijatelji bez obzira na razliku u godinama. Time i djeca dobivaju. Dulje ostaju u Odredu, a zadovoljni su i roditelji koji nam i sami postaju prijatelji i suradnici u provedbi programa – kaže.

Tko su zapravo izviđači?

– Izviđači nisu organizacija niti aktivnost. Izviđači su članovi velikog svjetskog skautskog pokreta. Oni imaju strukturu, program, metode rada i ciljeve. Izviđačem, odnosno skautom, postaje se učlanjenjem u izviđačku udrugu koja se najčešće naziva Odred. S druge strane, izviđači su način života. Počneš živjeti u skladu s prirodom, u skladu sa samim sobom. To učimo i djecu na izletima i logorovanju na kojem su mnogi prvi put u životu u prilici provesti 10 i 15 dana bez roditeljske skrbi. Većina ih u tome uspije, a izdržati bez mame i tate toliko vremena za njih je veliki uspjeh. Ima tu i plača, ali nedostatak roditelja nastojimo im nadomjestiti zanimljivim i kreativnim aktivnostima. Nerijetko se i sami stavljamo u poziciju roditelja koji će ih u tim trenucima zagrliti, utješiti, nasmijati. Roditeljima također objasnimo da je izdvajanje iz obitelji sastavni dio procesa odrastanja i oni to svjesno prihvaćaju. Takvim pristupom djeci i roditeljima Turovci već godinama okupljaju između 50 i 70 članova – objašnjava Mario.

Izviđački odred Tur, osim na užem području grada Velike Gorice, a u suradnji s osnovnim školama, djeluje i u Vukovini te na području općine Kravarsko.

– U grupi koju vodim osmero je učenika trećih razreda osnovne škole, a jedna je članica učenica drugog razreda. Odred čine članovi u dobi od sedam do 43 godine. Najviše je osnovnoškolaca koje u pet grupa okupljaju predvodnici, a oni su srednjoškolci, studenti i mlade osobe s dugogodišnjim skautskim iskustvom – rekao je Dilberović nadodavši kako mlade u odredu nastoje zadržati kao predvodnike, članove natjecateljskih grupa i osobe koje mogu pomoći u organizaciji i provedbi aktivnosti za djecu.

Vidljivi na svakom mjestu

«Tur» je svojim radom pokazao kako je nezamjenjivi dio zajednice grada Velike Gorice, a to redovito potvrđuje kroz aktivnosti u našem gradu.

– Izviđače smo uključili u aktivnost Dobrovoljnog vatrogasnog društva Velika Gorica, mi stariji smo se uključili u sastav Gradskog interventnog tima za slučaj katastrofa pri Gradskom društvu Crvenog križa Velika Gorica, tako smo pokrenuli i akciju prikupljanja pomoći za unesrećene poplavama u Slavoniji prošle godine. Aktivno sudjelujemo i pomažemo u organizaciji Turopoljskog Jurjeva, Turopoljskog fašnika, Goričkih večeri, Dana jednakih mogućnosti i brojnih drugih gradskih manifestacija i događanja. Sami smo pokrenuli memorijalnu izviđačku aktivnost za našeg sugrađanina Tihomira Tomašića, pogubljenog na Ovčari u Domovinskom ratu. Dobro surađujemo s mnogim gradskim udrugama, ustanovama i institucijama – naglašava Konjević nadodavši kako se slobodno može reći da su izviđači postali sastavni i neporecivi dio zajednice u kojoj žive, a svoje članove odgajaju i usmjeravaju da budu odgovorni i aktivni članovi te iste zajednice, što je jedan od osnovnih ciljeva Turopoljske udruge skauta.

Skečevi, igre, radionice oko vatre…

Osim što se igraju, druže i uživaju u prirodi, mali izviđači jako puno toga nauče te dobiju priliku bolje upoznati svoju vlastitu domovinu.

– Bili smo na mjestima na kojima mnoga djeca vjerojatno nikada ne bi bila da nisu izviđači. Vodili smo ih u nacionalne parkove Plitvice, Risnjak i Krka, u parkove prirode Kopački rit, Žumberak, Medvednica i Učka. Bili smo u Dubrovniku i Opuzenu, Vukovaru, Čakovcu, Sisku, Ogulinu… Redovito obilazimo i upoznajemo gradove i mjesta po cijeloj Hrvatskoj. O svakom ih nastojimo nešto naučiti, a primijetili smo da im to ostane u sjećanju. Naši članovi znaju prvu pomoć vjerojatno bolje od 60% vozača. Njih to i zanima. Osim toga, nauče kulturu ponašanja u šatoru koji im je na logorovanju i na nekim akcijama drugi dom koji mora biti uredan i uređen. Naviknu se na osnove higijene, nauče se obavljati «kućanske» poslove, počistiti za sobom, oprati posuđe i rublje. Djeca tako steknu navike i ako ih roditelji nadalje potiču i njeguju, te navike zadrže dulje vrijeme, a možda i zauvijek. Natječu se u brzini i vještini podizanja šatora, vezanja čvorova, uspješnosti i brzini paljenja vatre te slanja poruke signalnim zastavicama – nabraja Mario i kao student logopedije dodaje: «Radeći s njima, djecu potičemo da izraze što misle, da verbaliziraju, da se ne srame reći i obratiti se starijima. Obavljajući programske zadatke, djeca razvijaju i svoje motoričke sposobnosti. Mnogi se, zahvaljujući našem načinu rada, tek na izviđačima nauče igrati ili zavole pjevati i glumiti u skečevima. Sve to posebno je korisno na logorovanju kada treba osmisliti zabavu za čak petnaestak večeri uz logorsku vatru, bez televizora».

Znanja i vještine korisne za život

– Izviđači su djeci fora. Većini njih to je ono što su gledali na televiziji. Djeci je potrebno vrlo malo da budu sretna i zadovoljna i zato se u izviđačima vrlo brzo nađu. Nama je važnije da roditelji shvate zašto je dobro da se njihova djeca učlane u izviđače. Za članstvo nije potrebno udovoljiti nikakvim kriterijima, niti biti muzikalan, niti dovoljno visok, niti dovoljno brz i spretan ili imati dobar vid. Izviđač se može ostati vječno, a ne samo dok zadovoljavaš norme i kriterije. Naglasak u radu s djecom mi ne stavljamo na edukaciju, nego na odgoj, zabavu i razvoj korisnih vještina, na razvoj mlade osobe u odgovornog, korisnog i aktivnog člana zajednice u kojoj živi. Želja nam je da nauče prihvaćati različitost u govoru, izgledu, boji kože, fizičkim mogućnostima, da nauče pomagati jedni drugima, da prihvaćaju i rado upoznaju druge ljude, da kritički razmišljaju i uvažavaju stavove drugih ljudi. Da žive zdravo, da se klone štetnih navika i društveno neprihvatljivog ponašanja. Drago nam je da su to prepoznali i naš grad i roditelji – zaključuje Mario Dilberović.

Preuzeto sa VGdanas.hr