… al’ dogodine drugi se sprema! Zato se spremaj, nikada ne drijemaj! Za drugi se spremaj! – kaže stara izviđačka pjesma.Trinaest, za neke petnaest, dana logorovanja je za nama. Sada smo već doma! Na logorovanju u Donjem Velemeriću je bilo super, iako nas vrijeme ni ove godine nije mazilo. U početku nas je pržilo i do 40 celzijevaca, a pred kraj – kiša nikako stati!

Večer prije povratka misli smo da ćemo se morati vratiti u subotu srušiti, spremiti i kući vratiti šatore koje smo namjeravali ostaviti da se osuše. Jutro je započelo kišom. Što kišom? Pljuskom! Izgubili smo svaku nadu, pa smo djecu pustili da odspavaju malo dulje. Oni u kući, jer šatore smo ispraznili dan ranije i pospremili ležaljke, a mi stariji i ovu noć pod platnom.

Nakon doručka poslali smo poletarce i izviđače na šetnju do obližnjeg vrha Martinšćak, na kojem je prekrasna crkva koja nosi ime Svetog Martina iz 15. stoljeća. Dok su djeca šetala, oko 3-4 sata, mi smo stariji iskoristili vrijeme da operemo podloge šatora od zaljepljenog lišća i blata … i to iz 10 velikih šatora. Nije ni nama bilo dosadno.

U međutku se pojavilo i sunce, a puhnuo je i vjetrić, a što nam je čudnovato pomoglo osušiti šatore. Stoga smo nakon ručka prionuli rušenju šatora i pranju podova spavaonica, a posao smo dovršili kada je već kombi stigao na utovar opreme. Srećom, većinu toga spakirali smo dan ranije, tako da je utovar mogao početi. Stigao je i autobus, pa smo osobnu opremu i dio odredske unijeli u bus, postrojali se i spustili zastavu, čime je logor i službeno okončao.

Logorovanje je završilo u Velikoj Gorici, nakon što smo se posljednje put postrojali i oprostili na autobusnom ugibalištu. Sada još treba pospremiti svu opremu i hranu koju smo vratili u odredske prostorije.

Logorski dnevnik smo završili obilaskom seoskih gospodarstava. Evo nastavka priče: Istu večer smo mlijeko pretočili u veliki lonac na kiseljenje, a dva dana kasnije, u četvrtak naučili smo što s kiselim mlijekom dalje kako bi nastao svježi sir. Obrali smo vrhnje, a skrutnutu masu stavili smo na vatru i zagrijavali. Kada se usirila, svježi smo sir odvojili od sirutke, a sir i vrhnje poslužili smo za doručak u petak … i bilo je za prste polizati!

Kišovito i oblačno vrijeme malo nas je sputalo u namjerama, pa smo posljednja tri dana proveli uglavnom na radionicama: izrade elektro-tipkala, odnosno uređaja za slanje zvučnih poruka morzeovim signalima …

… svaka patrola naslikala je po jednu patrolnu sliku s motivom jednog od uspješnijih uradaka fotografske radionice …

… vježbali smo brzo i vješto podizanje šatora …

… kroz niz zadataka poletarci i izviđači su nastojali zadovoljiti uvjete i osvojiti vještarstvo, odnosno vještinu “izviđačkog kurira”. Mnogi su pokušali, a neki od njih uspjeli su šutjeti i gladovati šest, odnosno dvanaest sati. Izviđači koji su u tome uspjeli u četvrtak su samovali u šumi pola dana. Tamo su morali napraviti zaklon od kiše, sunca i eventualnih prolaznika. Neki su pokazali da su nešto naučili i shvatili važnost zadatka …

… a neki da nisu, da to ne shvaćaju dovoljno ozbiljno i zbog njih mi je žao što toga dana kiša nije pala, iako smo je očekivali. Tada bi shvatili da su zadatak trebali shvatiti ozbiljnije … ili bi odustali od izazova!

Pospremili smo osobnu opremu u ruksake i torbe, pripremili se za povratak kući … i tako je brzo proteklo trinaest dana. Došlo je vrijeme povratka i vrijeme da zapjevamo: “Logor je srušen. Više ga nema. Al dogodine drugi se sprema. Zato se spremaj, nikada ne drijemaj. Za drugi se spremaj!

Na kraju logorovanja, kao starješina, mogu iskreno zahvaliti predvodnicima koji su se našli pred zahtjevnim zadatkom upravljanja i vođenja grupe djece koje preplavljuju emocije zbog odvojenosti od roditelja, koja nastoje izboriti svoje mjesto u grupi ili zaštititi vlastiti dignitet, koji su svoje vrijeme i energiju (neki po prvi put) morali podrediti potrebama djece; Tomi i Mateju koji nisu ni znali što ih sve čeka, a koji su morali odraditi najteže i najzahtjevnije zadatke – podizanja logorskih objekata i noćna dežurstva u najneugodnijim terminima; Mariju koji je odradio većinu radionica; Jeleni njegovoj koja nam se pridružila i pomogla nam u provedbi radionica i pružanju prve pomoći, kao i budućoj doktorici Barbari te Milani koja je, uz pružanje prve pomoći i vađenje krpelja, svoj godišnji odmor iskoristila tako što je kuhala za nas četrdesetak svih petnaest dana; Jeleni našoj koja se kao vođa logorovanja prva budila, zadnja lijegala i nastojala ostati koncentrirana na program i njegovu provedbu. Žao mi je što Pugica nije bila u mogućnosti biti s nama cijelo vrijeme logorovanja, zbog poslovnih obveza. Opet drago mi je što joj je zaposlenje pružilo drugu vrstu zadovoljstva. Zahvalu zaslužuju i roditelji te Ante koji su nam pomogli prevesti opremu i odraditi noćna vikend dežurstva, da se pošteno odmorimo barem koju noć.

Neki su nas roditelji poslušali i hvala im na tome, dok su neki (i ove godine) prečesto zvali telefonski. Pred kraj logorovanja zbog nestanka struje i kvara na repetitoru telefonski signal je bio slab i rijedak te nas niste uspijevali dobiti, dok je nama odjednom znalo stići i desetak obavijesti o propuštenim pozivima i porukama. Osim toga, teško je baš svakom djetetu omogućiti da svaki dan razgovara s roditeljima. Nije niti pravedno da se neki s roditeljima čuju svaki dan, dok su se neki čuli tek jednom ili dva puta u trinaest dana logorovanja. Neki su roditelji nastojali “ispraviti nepravdu prema svom djetetu”, kao da ne vjeruju nama i našem višegodišnjem iskustvu u vođenju djece i organiziranju logorovanja.

Iskustvo nas je poučilo tko i kada može biti dežuran, kome možemo dati neki zadatak i od što od koga možemo očekivati. Noćno dežurstvo nije tek fora. Dežurni nisu privilegirani time što dio noći ne moraju spavati niti ih na dežurstvo postavljamo kako bi njima ukazali čast, već ih nastojimo ne ugroziti, kao niti ostale, o kojima bi oni trebali skrbiti tijekom noći. Oni tamo ne smiju zaspati niti se ičega uplašiti da svoju dužnost ne obave kako treba. Na meni kao starješini je da odlučim kada zbog sigurnosti sudionika trebam prekinuti logorovanje, a na vođi da odredi kada i tko može i treba biti na dežurstvu. Djeca sigurno ne trebaju i ne mogu preuzeti odgovornost za išta, a posebno ne kada očekujemo nevrijeme, grmljavinu, pljuskove, jak vjetar ili ako znamo da lokalno stanovništvo ne prihvaća prisustvo stranih osoba u svom kraju. Konkretno, kada smo vidjeli da nas čeka kišovita noć, a grmjelo je i lijevalo kao iz kabla, odlučili smo djecu poštedjeti dežurstva. Mi ne možemo znati kako će dijete reagirati kada zagrmi ili kada se izlije ogromna količina kiše, u šumi izbije požar ili se u logorskom krugu pojavi velik pas ili divlja svinja … a što bi moglo ugroziti sigurnost svih osoba i opreme u logoru. Na nama je da o tome razmišljamo. Mi moramo razmišljati o svima, dok roditelji razmišljaju najčešće samo o svom djetetu i onome što bi ono željelo, a nije doživjelo.

Roditelji koji puštaju djecu s nama na logorovanje moraju imati povjerenja u naše prosudbe i postupke, jer naš je cilj vašoj djeci priuštiti ugodno nezaboravno iskustvo i pritom ne dozvoliti da ih išta ugrozi. Hvala vam na razumijevanju.

Fotografije s logorovanja, a ima ih jako puno, očekujte tijekom tjedna u Galeriji fotografija.