Još jedna ljetna avantura, ovoga puta u Cerovskom vrhu, završila je nakon trinaest dana (16 za nas konačare). Kao i svake godine pokušat ću dati kratak pregled onoga što smo na ovogodišnjem logorovanju naučili i doživjeli.

Ove godine uz dužnost voditelja nekih aktivnosti prihvatio sam novi izazov – postao sam (po prvi puta) vođa logora. Iako svjestan omjera odgovornosti i proporcionalne količine umora koja dolazi sa ovom «titulom», odlučio sam prihvatiti izazov i opravdati povjerenje Uprave odreda koja mi je povjerila ovogodišnji program i dužnost vođe. Svjestan kvalitete dosadašnjih logorovanja obiju Jelena, koje su do sada iza sebe ostavile po dva odrađena logora pod titulom vođe, znao sam kako ovaj logor, bez obzira na moj «prvijenac» mora biti odrađen kvalitetno. Baš tako sam pristupio i programu, dovoljno rano, a usudio bih se reći i dovoljno ozbiljno. Temu logorovanja, Rimljane i Rimsko carstvo, predložio sam još u svibnju, a svi članovi Uprave s time su se i složili. U Turopolju smo, iscrpili smo do sada temu životinja, temu legendi, priča, a jedna od zanimljivosti u našem kraju jesu upravo Rimljani.

Jata  i patrole nazvali smo prema rimskim bogovima, koji su doduše preslika, uz izmijenjena imena grčkima. Valjalo je pripremiti literaturu i zanimljivosti vezane uz Rim i Rimsko carstvo, a u tome mi je izuzetno puno pomogla Mery Mrakovčić, djelatnica Gradske knjižnice, odjela Galženica, koja je zajedno sa djelatnicima Dječjeg odjela odabrala sve priče vezane uz Rim, velik dio kreativnih ideja, ali i priče uz logorsku vatru i tematske priče za naše male igrokaze. Velik dio odradili su i predvodnici, Alen Bećar, Melani. Marija Magdalena, Klaudija, Lovro i Emma koji su unaprijed saznali nazive svojih patrola i sukladno tome pripremili materijale o «svojim bogovima».

Odabirom teme zahuktala se i priča o samom programu. Vođen mišlju o antičkom Rimu odlučio sam velik dio programa posvetiti upravo tome, naravno uz onaj izviđački program bez kojeg logora niti ne bi bilo. Detalje neću pričati, slike će vam pokazati bolje od tisuću napisanih riječi.

Konačari su načinili tuširaone i patent za pranje suđa i ruku, kako bi već pri dolasku djece sve bilo spremno za pranje ruku i zdjelica od ukusnog ručka. Veliku pomoć iskazali su nam i pružili roditelji naše djece koji su ustupili svoje automobile i gotovo svu opremu prevezli na Cerovski vrh već u petak 15.7. Redom to su: Ivan Kardum, Denis Mikulan, Ivana Paulin (žena od povrća i voća), kombi obitelji Dolački (vozačica Danijela), te na kraju, ali ne i manje važan kombi DVD-a Velika Gorica u rukama Željka Nagya. Na povratku ekipa je ostala ista, a u skautskoj karavni pridružila nam se i mama Pintar. Hvala i tatama Brckoviću i Matkoviću koji su se potrudili od rođaka nabaviti svaki po jedan spremnik za vodu, bez kojih bi nam bilo jako teško.

Prve dane podizali smo logorski krug, načinjena su sušila za rublje, Jelena Tojaga i Alen načinili su prekrasnu oglasnu ploču koju smo ponijeli u Veliku Goricu, Denis Mikulan, Alen, Zrinko i nekolicina odraslih načinili su i kapiju kako bi mještani već pri ulasku u logorski krug znali da su tu skauti – da su tu Turovci! Prvih nekoliko dana svi smo se uhodavali … i djeca i predvodnici i voditelji radionica i vođa logora, ali već peti dan stvari su sjele na mjesto, a program je tekao kako je i zamišljen. Kiša ga je u nekim dijelovima omela, ali siguran sam da djeca to nisu osjetila jer zabave i kreativnosti nije nedostajalo.

U početku svi su naučili raditi s pilom i sjekirom, jer koji izviđač to još ne zna. Napravili smo nekoliko natjecanja u piljenju, zabijanju čavala za koja su naravno svi mogli dobiti i novčiće. Novčići su pokretali kreativnost, zdravu kompetativnost i natjecanje, ali su bili i uzrok suza i tuge jer Ivan Gundulić jednom davno reče «kolo sreće uokoli, vrteći se ne pristaje: ko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje».

Novčići su se mogli zaslužiti istaknutim sudjelovanjem u aktivnostima, poligonima, u kuhinji, a uz voditelje koji su «ocjenjivali» ekipe i djeca su međusobno na dnevnoj bazi između sebe birali «najistaknutijeg», a svaki dan je to mogao biti bilo tko. Ali kako su se mogli zaslužiti, tako smo ih mogli i oduzeti za svaku «nepodopštinu» pojedincima, ali i patrolama. Već sedmi dan skauti su sakupljene novčiće mogli trampiti za sladolede, sokove, čipseve, kikiriki i ostale «ne baš zdrave stvari».

Na ovogodišnjem logorovanju sudjelovala su mnoga djeca kojima je upravo ovo logorovanje bilo prvo ozbiljno izdvajanje iz obitelji i roditeljskog zagrljaja. Nekima je to teško palo, a tome svjedoče i suzice koje su pale već drugi dan, dva do tri dana prije negoli smo to očekivali. Dragi roditelji, starije djece, ali i naših malih poletaraca, nadam se da ste ih pohvalili jer imate male borce koji su zbog dobre zabave i vašeg poticaja izdržali 13 dana u društvu poznanika i prijatelja. Nedostajali ste im sigurno, ali samo u trenucima pred spavanje, a tada smo svi uskakali, grlili se, plakali zajedno i zajedno odbrojavali dane do vašeg zagrljaja. Potičite ih, ohrabrujte i hvalite. Koliko je bilo zabavno, toliko je bilo i naporno, a većina je «preživjela» sve uz smiješak, bez suzice.

Od odrasle voditelje radionica, Jelenu Pugelnik, Jelenu Tojagu, Alena, Jelenu Vrbančić, Milanu, Barbaru i Zrinka, na ovogodišnjem logorovanju pridružile su nam se i dvije mame koje su svoj godišnji, kao i mi, odlučile volontirati i pomoći nam u provedbi programa. Veliko hvala Ivani Paulin i Mery Mrakovčić na svekolikoj pomoći … od kuhinje, WC-a, cijepanja drva, noćnih dežurstava, druženja s djecom, pomoći pri pranju rublja, tješenju velikih i malih, savjetovanju i kritikama. Dobro je imati nekoga tko svijet ne gleda potpuno «skautskim očima» i na neke stvari, koje se nama podrazumijevaju, ukazati i opomenuti.

No, logorovanja i nas na njemu ne bi bilo da nije bilo naše tete kuharice, Mirjane Habljak koja nas je svih 13 dana fino hranila. Kažem doista fino jer mogućnosti da netko nešto ne voli gotovo da i nije bilo. Tek tri dana jelo se varivo (grah, mahune, grašak), a svo ostalo vrijeme klopali smo kao u restoranu: lazanje, francuski krumpir, krmići i pire, griz, pečena piletina, restani krumpir, topli sendviči … mmmmm … siguran sam da vam već sada kruli u želucu. Sudeći prema maloj, ali opet prevelikoj količina napoja kojima smo hranili susjedove svinje, hrane nije nedostajalo. A ni obroka, čak pet u danu!

Pred sami kraj ove moje ispovijesti želio bih da svi skupa čestitamo i zahvalimo šestero mladih ljudi, šestero Gladijatora koji su 13 dana vodili vašu i našu djecu, našim predvodnicima: Alenu Bećaru, Melani, Klaudiji, Mariji Magdaleni – Megi, Lovri i Emmi. Siguran sam da ste svjesni dana kad ste kod kuće zajedno s djecom i kada teško izlazite na kraj s njih dvoje-troje, a oni su u trinaest dana boravili sa njih šest do sedam. Veliki stupanj odgovornosti i velika količina obaveza, bez obzira na činjenicu da smo većinu radionica i aktivnosti odradili mi «veliki».  Nije sve bilo tako bajno, ali mladi smo, vrijeme i iskustvo nas uči i već iduće godine, siguran sam, neke stvari i neke greške nećemo ponavljati.

Svi mještani lijepo su nas primili, ugostili i iskazali spremnost pomoći nam koliko god je bilo potrebe. Veliko HVALA Mjesnom odboru Cerovski vrh i gospodinu Stjepanu Kosiću koji nas je redovito posjećivao, ispitivao treba li nam što i uz veliko zanimanje promatrao rad naših voditelja i cjelokupni logor. Hvala lijepo VG Vodoopskrbi koja nam je posudila spremnik za vodu i omogućila korištenje vode iz magistralnog vodovoda, a hvala od srca i Stjepanu Kosiću, predsjedniku DVD-a Cerovski Vrh, na dostavljanju vode cisternom s hidranta. Još jednom u nizu godina koje djelujemo pokazali smo kako možemo i jesmo pokretač dobrih suradnji između svih dionika društva i lokalne zajednice. Svi su nam ukazali povjerenje, a mi smo ga, siguran sam opravdali jer «Izviđaču je čast da mu se vjeruje!» Hvala biolozima, Maku i Borisu na odličnoj šetnji i upoznavanju životinjica ovog kraja. Hvala dvojcu iz Hrvatskih šuma na edukativnoj šetnji šumom. Hvala Marku na inspirativnoj večeri prepunoj novih informacija o svemiru i zvijezdama. Hvala Ivanu Kardumu koji nas je ugostio na recikliranom imanju ZMAG-a te nam pojasnio načela permakulture. Hvala teti Nadi i stričeku Darku koji su nas ugostili na svojim seoskim gospodarstvima. Hvala Božidaru Škrinjariću, načelniku Općine Pokupsko koji nas je dočekao i predstavio nam općinu kojoj je na čelu više od 20 godina i toplanu na biomasu, za koju je Pokupsko nagrađeno prestižnom nagradom. Hvala i trojcu veterana Domovinskog rata i članova Udruge 153. brigade HV, Ivanu Mišeriću, Nikici Repaću i Jurici Stojčeviću.

I ovo logorovanje pokazali smo kako jedni bez drugih ne možemo. Voditelji bez roditelja, odrasli bez djece, djeca bez roditelja i obratno. Kao i svake godine svatko od nas dao je svoj doprinos programu, aktivnostima i logorovanju općenito, a to i jest bit, zar ne?!

I što bi Dobriša Cesarić rekao « Teče i  teče jedan slap. Što u njem znači moja mala kap?», a odgovor se krije na kraju pjesme, siguran sam da ga i vi znate … «Taj san u slabu da bi mogao sjati, i moja kaplja pomaže ga tkati.» Doista, ovogodišnje logorovanje jest duga koja dršće i sja u hiljadu šara … izviđačkih, zabavnih, kreativnih, duhovitih, korisnik šara J, a svi smo dio velikog skautskog slapa, koji sudeći prema dosadašnjem radu udruge, raste i raste, buja i buja.

Naravno, ako sam koga zaboravio nemojte zamjeriti! Svima od srca hvala na svakom i najmanjem doprinosu ovom logorovanju.

Do idućeg javljanja pozdrav! Fotke se skupljaju i razabiru, samo na mojem fotiću ih je okinuto oko 4000, a još smo ih nekoliko imali u «službi». Uskoro ih gledamo!

Uz izviđački pozdrav, budi pripravan! Vaš Mario!

Najzad, evo i izbora 650 fotografija s ovogodišnjeg logorovanja. Uvjerite se zašto je djeci na logorovanju bilo super 🙂