Oj Zagoro lijepa li si …!!!

Trenutno pregledavate Oj Zagoro lijepa li si …!!!
  • Autor objave:

Obilaskom Dalmatinske Zagore: Nacionalnog parka Krka, Drniša i Knina, završili smo još jednu školsku skautsku godinu.

Sad se polako spremamo za logorovanje poletaraca, a izviđači za sudjelovanje na smotri skauta u Makedoniji.

Iako smo se od početka godine štedjeli da bismo dovoljno uštedjeli, uvjeren sam da nakon ovog izleta nikome zbog toga nije žao. Prekrasan izlet napunio je naša srca i dao nam snage za predstojeće aktivnosti. Uživali smo u prirodnim ljepotama Nacionalnog parka Krka, pa iako nam kolebljivo vrijeme nije pružilo povoda da se okupamo, nije bilo niti vrućine koja bi nas izmučila i pokvarila uspomenu na ovaj prekrasan izlet, na kojem nas je bilo ukupno 51. Očekivali smo 54 sudionika, pa smo ovoga puta onemogućili roditeljima da nam se pridruže, no petnaestak osoba više u autobus ne bi ni stalo!

Nakon skoro pet sati vožnje stigli smo do nacionalnog parka i tu je počelo rominjati kišica. Neee saaad! Pomislili smo da ćemo Skradinski buk razgledati pod kabanicama, pa je takva bila i preporuka: umjesto kupaćih u ruksak staviti kabanice. Srećom, vrijeme nam se osmjehnulo, pa smo uz ugodnu temperaturu i ne odviše turobno nebo uspjeli prošetati najduljom posjetiteljskom stazom i poslikati se ispred prekrasnih slapova Skradinskog Buka. Našlo se vremena i za sladoled i igru.

Odlučili smo potom autobusom otići do Roškog slapa. On sam, iako u daljini, i etno postav uz priču drage domaćice, koja nam je pojasnila kako radi mlin na vodenici te kako se snagom vode nekada pralo rublje u primitivnim “perilicama”, uljepšali su nam dan, a tada je uslijedio najnaporniji pothvat: uspon uz 516 stuba do Oziđane pećine, odakle se prostire prekrasan pogled na niz kaskada Roškog slapa zvanih Ogrlice. Zanimljiva je bila i priča voditeljice s arheološkom zbirkom koja dokumentira vrlo dugu ljudsku prisutnost na tom prostoru.

Umorni i iscrpljeni vratili smo se do Pakova Sela, do Etnolanda Dalmati, gdje nas je dočekao dragi nam prijatelj i odličan domaćin Joško Lokas. Odlučili smo odmah prionuti jelu, a piletina s krumpirom ispod peke nikoga nije ostavila ravnodušnim … niti gladnim!

Dok su se poletarci igrali i zabavljali u atriju, odrasli voditelji pokušali su podići šatore za noćenje. No, bura je bila prejaka kako bi kamanje držalo stranice šatora, a klinove je tvrdu podlogu bilo nemoguće zabiti. Stoga je opet “uletio” Joško koji nam je omogućio da krevete rastegnemo u sali restorana. Umorni od cijelog dana, a večernja igra u atriju tome je pripomogla, poletarci su zaspali čim su legli u krevet! Noć je bila mirna i ugodno svježa, zahvaljujući laganoj buri koja je rashladila zrak.

Od jutra smo prionuli sklapanju leželjki i pospremanju osobnih stvari u ruksake i torbe. Kada smo ih utovarili u autobus, domaćica u drniškoj narodnoj nošnji povela nas je u razgledavanje etno-kuće. Tu smo saznali kako su se ljudi u ovom kraju nekada oblačili, da im je ovca osiguravala i hranu i odjeću i obuću i glazbu, čuli smo izvorni drniški govor, vidjeli u kakvim su kućama živjeli, kako su kuhali i kako nastaje znameniti drniški pršut i sir. Zavirili smo i u konobu, osjetili smo miris lavande na polju, a vidjeli kako su konji na guvnu ili gumnu vršili žito.

Nakon što smo u subotu vidjeli kako se na vodenom mlinu mljeo kukuruz za brašno i krupicu, u nedjelju smo za doručak imali priliku isprobati puru (palentu ili žgance) sa šugom (saftom) od pomidora (rajčice ili paradajza). Iako su neki unaprijed rekli da to ne jedu, probali su i svidjelo im se ovo tradicionalno jelo Dalmatinske Zagore. Oni kojima se nije svidjelo, palentu su jeli s mlijekom, a potom smo krenuli dalje.

Prvo smo posjetili Meštrovićev mauzolej, odnosno crkvu Presvetog Otkupitelja s obiteljskom grobnicom obitelji Meštrović u Otavicama, a zatim obišli grad Drniš, razgledali radove Ivana Meštrovića na javnim površinama toga grada i poigrali se u gradskom parku s labirintom od živice. Zaputili smo se potom u kraljevski grad Knin, gdje smo podno tvrđave došli autobusom. Nije bilo vruče, pa smo s lakoćom razgledali kninsku tvrđavu s koje se nakon Oluje zavijorila i od tada stalno vijori hrvatska zastava; koja je simbol pobjede u Domovinskom ratu, ali koja ima puno dulju i bogatiju povijest, od kad je izgrađena u 10. stoljeću. U njemu je stolovao kralj Zvonimir i posljednji hrvatski kralj Petar Svačić.

Spustili smo se najzad do rijeke Krke. Tu smo pojeli hrenovke i grah salatu s kukuruzom i ananasom te smo se zaputili kući. Iz Knina nije lako naći kraći put do autoceste, no mi smo izabrali dulji te smo na nju izašli preko Benkovca. Autobus je limitiran na 100 km/h, a obveza je vozača zaustaviti ga dva puta na ovako dugoj relaciji. Stoga kući nismo uspjeli doći oko 19 sati, kako smo očekivali, nego smo stigli oko 21:20. Cika, pjesma, galama i smijeh izmjenjivali su se cijelim putem i nisu jenjavali. Očito poletarce drugi dan nismo uspjeli umoriti, no drago nam je da su nam roditelji kasnije javili kako su im se oči sklapale od umora, ali nisu prestajali pričati o doživljajima s ovog izleta. Dakle, i njima je bilo odlično!

Našu avanturu popratite i kroz fotografijehttp://io-tur.hr/galerija-fotografija/galerija-fotografija-2018/?album=11&gallery=178