Postlogorska depresija: razmišljanje u tišini

Trenutno pregledavate Postlogorska depresija: razmišljanje u tišini

Svi odrasli voditelji i volonteri u skautskoj organizaciji susreli su se sa stanjem «postlogorske depresije». Istina zvuči kao neka stvar iz 40-ih godina, ali stanje je to koje svi proživljavamo nakon logorovanja – stanje općeg umora, iscrpljenosti i lijenosti, ali zadovoljstva.

Eto i mene je prošlo jedno takvo stanje, ali to ne znači da za vrijeme «postlogorske depresije» (kasnije: PLD), ne razmišljamo o skautizmu, novim aktivnostima i kreativnim stvarima koje ćemo ostvariti (manje – više) u novoj skautskoj godini.

Doista, s početkom školske i akademske godine započinje i ona naša – skautska godina, vrijeme prepuno aktivnosti, susreta, zabave, smijeha i učenja.

Prije koji dan, u hladovini uz osvježavajuće piće, šumove mora i cvrku cvrčaka (tako se naime liječi PLD) na bespućnima interneta pronašao sam video koji je, po meni sama srž skautizma i ovim malim člankom odlučio sam se osvrnuti na tu temu.

Misija skautizma jest pomoći izgraditi bolji svijet u kojem su ljudi ispunjeni kao osobe i imaju konstruktivnu ulogu u društvu. Jest, prepisano je sa www.scouts.hr, ali doisa ne postoji jednostavniji i jasniji način kako bih opisao samu srž skautizma. Danas, u vremenu kada je empatija strana velikoj većini ljudi, kada je pomagati i osvrnuti se drugome prevelik taboo i slične situacije jedva pune naslovnice, biti skaut jest privilegija. Razmišljati, živjeti i svjedočiti skautizam nešto je što bi svaki bivški (ako takvi postoje) i sadašnji skaut trebao raditi i «zračiti».

Skautizam se kao pokret uistinu trudi oblikovati i formirati mladu osobu, srednjoškolca, studenta, osobu koja je u potrazi za poslom, kao korisnog pojedinca – sebi i društvu u kojem stasa.

Pitate se zašto ovo pišem? Ne znam … Ponukan situacijama koje susrećem u društvu oko sebe, svakodnevno … Situacijama u kojima se često sramim činjenice da pripadam vrsti homo sapiens koja se voli nazvati «ljudima». Da budemo jasni, skauti jesu ljudi, iako nekada u našim očima izgledamo kao super junaci koji će promijeniti svijet. Nažalost, svijet se ne mijenja tako lako, ali zato započinjemo s promjenama u malim glavicama djece s kojom u jednoj godini podijelimo preko 2000 volonterskih sati.

Kada bi svijet bio kao «svijet kakav treba biti» skauti bi bili samo jedna točkica u mehanizmu koji skladno pokreće dobro u ljudima. Trenutno nas vidim kao veliki zupčanik koji se teško pokreće, ali za sobom stvara veliku silu koja stvara bolje ljude (djecu) za bolji svijet. Svijet kakav treba biti i kakvog ga skauti vide. Nije to svijet bez rasprava, malih svađica, nego svijet ispunjen: radošću, smijehom, tugom, suzama, logorskim noćima i vatrama, ljubavlju, razumijevanjem, poštivanjem, prijateljstvom, obećanjem, pripravnošću, pomaganjem, humanitarnošću, altruizmom, supermoćima. Svijet bez zavisti, zlobe, mržnje, nepoštivanja i vrijeđanja, zavisti, ljubomore.

Svijet u kojem svatko dijeli svoje najbolje s drugima sa željom i strasti da svijet promijeni i učini boljim.

Ne znam … na kraju, ovo pišem onima kojima to ne treba pisati, u nadi da će doprijeti do nekog tko nas kriomice prati te da će «neki novi klinci» nastaviti stvarati «Svijet kakav treba biti» i kakvog ga oni vide – u duhu skautizma kojeg nam je B.P. davno ostavio.

Skaut nisi samo utorkom na jatnom i patrolnom susretu ili subotom na izletu. Skaut si svakim svojim mišićem, svakom svojom aktivnošću, svakom svojom reakcijom i ponašanjem. Stoga, kao skaut, budi na čast organizaciji koja pokreće i stvara bolje ljude za bolji svijet i bolje sutra.

Uz izviđački pozdrav, vaš Mario

Mario Dilberović

Moje ime je Mario Dilberović. Rođen sam u Vinkovcima ratne 1993. godine. U izviđačima sam od drugog razreda osnovne škole i sada već mogu reći da je to moj način života, a ne samo hobby.