“Toliko volim i jedno i drugo da bih teško odlučio” kaže mi neki dan jedan poletaraca. No, djecu treba naučiti donijeti odluku i odreći se onoga čemu se ne možemo posvetiti kako treba.

Podijelit ću svoje razmišljanje s vama, roditeljima, kako bismo razmislili kakve poruke šaljemo drugima svojim postupcima i kakve poruke drugi šalju nama.

Većina nas na posao mora doći do točno određenog vremena i na poslu ostati točno određen broj sati, da ne kažem minuta. Na ulazu treba provući karticu, te je ponovno provući na izlazu za točno osam sati. Ne za 7:45 ili za 6:30 sati! U protivnom bismo već sutra mogli razgovarati sa šefom, koji bi nam “pokazao radnu knjižicu” kao crveni karton u nogometu. Možda neki imaju slobodu otići ranije ili doći kasnije, ali i od njih se očekuje da opravdaju svaku kunu svoje plaće.

Mi ovih dana dogovaramo stalne termine susreta naših skupina poletaraca, vučića i izviđača i pritom često čujemo: “Ja ću morati sa susreta otići 15 minuta ranije zbog treninga” ili “Ja ću malo kasniti zbog plivanja”. Pitam ja tada naše poletarce: “Pa možeš li reći treneru da ćeš doći 15 minuta kasnije na trening, jer prije toga si na izviđačima”. Odgovor je rezolutan: “Ne. Na trening ne smijem zakasniti!”. Opaaaa…!!! A na izviđače smiješ! Odgovor ima isti rezolutan odgovor i na upit zašto s terena ne odu 10-15 minuta ranije?

Zamislite vi koliko trener rukometa, nogometa, plivanja ili bilo koje druge sportske aktivnosti drži do formalnog poč etka i kraja, do svog trenerskog autoriteta, do jedinstva tima koji ne bi ostvarivao očekivani rezultat, odnosno ne bi postojao da nema discipline i strogih pravila!!! Pred nama je i ove jeseni Viktorijada. Pred nama je i Đeboree. Pred nama su i druga natjecanja s kojih smo navikli da naše natjecateljske ekipe donose pobjedničke pehare, ali kada treba doći na vježbu naši sportaši imaju slobodu reći da na trening neće doći jer “frendica slavi rođendan”, jer “moraju s roditeljima u berbu”, jer “na vikendici kose travu” ili “moraju ići kupiti nove hlače”. Siguran sam da bi isto opravdanje uvažio i trener na rukometu ili nogometu … ili da mu roditelji po djetetu poruče da u subotu neće doći na utakmicu, jer idu na roštilj kod kumova!

Vračam se sada na naše radno vrijeme. Nas odraslih. Roditelja. Kada bi vaš kolega svakoga dana s radnog mjesta otišao pola sata ranije, a drugi kolega dolazio sat vremena nakon vas i s posla odlazio istovremeno s vama, koliko bi vama vremena trebalo da i vi više ne dođete na posao deset minuta prije početka smjene, a da s posla ne odete barem petnaest minuta prije?

Dakle, kakvu poruku drugima šalju oni koji misle da na susrete mogu zakasniti i da je normalno da ih pustimo petnaest minuta prije, da ne zakasne na trening?

Ukoliko dijete nije u mogućnosti naći dovoljno vremena da na vrijeme stigne i na jednu i na drugu slobodnu aktivnost, ako subotama ne može na izlete zbog utakmica s kojih ne smije izostati … onda treba razmisliti i donijeti odluku do koje aktivnosti mu je više stalo i od koje ima veća očekivanja. Tu je uloga i dužnost nas roditelja da im pomognemo i da ih naučimo da u životu treba donositi odluke, a ne uvijek i samo kompromise koji nisu baš uvijek najbolje rješenje.

No, ako djeca treninge rukometa imaju tri dana u tjednu: ponedjeljkom, srijedom i petkom, odnosno ako treninge plivanja imaju četiri dana u tjednu, siguran sam da dječja ambicija nije takva da moraju iskoristiti baš svaki predviđeni trening. Čija je to onda ambicija?

Očekuju li roditelji od svoje djece, koja još ne znaju odlučiti žele li na izborni njemački ili na informatiku, da sa 10-11 godina znaju da žele biti novi Ivanišević, neki novi Modrić, drugi Ivano Balić? Djeca se samo žele igrati i uživati u onome što vole … a vole i plivanje i rukomet i izviđače i svoje frendic/će koji slave rođendane i Minecraft i sladoled od čokolade i pizzu i hamburger … sve oni vole!

Pitam ja naše “mlade sportske nade” tko im je uzor u sportu koji treniraju. S druge strane muk. Pitam ih da nabroje deset vrhunskih sportaša u tom sportu. Nabroje možda pet-šest. Dalje se ne mogu sjetiti … ili i nema toliko vrhunskih igrača kakvi “oni žele” postati. Suočavam ih sa činjenicom: u Hrvatskoj je možda 300 odličnih nogometaša koji su uspjeli u karijeri. Znamo za desetak tenisača i možda dvadesetak rukometaša. Koliko vas zna imena deset vrhunskih rukometašica, odbojkašica ili košarkaša? O plivačima bolje da i ne govorim. Pitam se i pitam njih, a pitam sada i vas: očekujete li upravo od svoga djeteta da će u sportskoj “karijeri” ostvariti toliki uspjeh, da čak tri ili pet dana u tjednu treba posvetiti treningu i da uz to još dolazi na izviđače, u školu stranih jezika i na još koješta.

Ako dijete to zaista želi i vi vjerujete da se u njemu skriva toliki talent, onda vas molim da sve svoje slobodno vrijeme posveti tom sportu, jer to je jedini način da u njemu bude među 10-20 najboljih. Nemojte da vrijeme gubi na izviđačima. Ako na sport ide rekreativno, a voli i izviđače, objasnite treneru da dijete želi i jedno i drugo i da vas ne zanimaju toliki silni treninzi, jer vaše dijete vjerojatno neće biti Snježana Petika, Senna Ušić, Ivano Balić ili Mario Manđukić! No, vratimo se među zvijezde nešto manjeg sjaja …

Naš razgovor na susretu se nastavlja, pa pitam poletarce: “Možete li mi reći koje vam je najdraže jelo?”. Jedan poletarac na prvu odgovara: “Pohana šnicla i pomfrit!”. Ja ga pitam: “A pizza?”. “Uhhh… da trebam odlučiti, ne bih znao što mi je draže!”, kaže on. Evo sad još jednog problemskog zadatka.

Pitam mog malog prijatelja: “Zamisli da u tvom omiljenom restoranu samo srijedom rade pohanu šniclu i pomfrit, a pizzu peku ponedjeljkom, srijedom i petkom, što bi odlučio?”. Ne razmišljajući puno on mi odgovori: “Pa onda bih u ponedjeljak i petak jeo pizzu, a u srijedu bih došao na pohanu šniclu i pomfrit”. “Bravo!!! Vidima da si shvatio!”, povičem ja: “E, pa upravo tako napravi i s izviđačima!!! Ponedjeljkom i petkom otiđi na sportski trening, a srijedom dođi na izviđače i svugdje ostani od početka do kraja!”. Jer, kad dijete mora otići petnaest minuta ranije ono već pola sata prije nije koncentrirano na ono što se radi na izviđačima, nego brine da ne zakasni na trening. Dakle, kao da na susretu izviđača nije niti bilo. Bilo je tu fizički, napeto i umno odsutno. Tako na izviđačima sigurno nije uživalo. Griješim li?

Djeca su shvatila. Dakle, za očekivati je da će roditelji još i lakše. Potrebno je s djecom sjesti i razgovarati. Čuti do ćega je njima stalo. Ako se vide u sportu, u maketarstvu, u bilo čemu, onda trebate zajednički donijeti odluku i dijete se tome treba posvetiti u cijelosti. Ako dijete voli i izviđače i sport i još koješta, onda zaboravite da će biti vrhunski sportaš i omogućite djetetu da se svime bavi, ali bez ozbiljnih očekivanja, bez ozbiljnih treninga, rekreativno i kad za to ima vremena, a ne na uštrb bilo čega drugoga.

Najzad, svojim ćete jasnim stavom pokazati koliko cijenite vrijeme i trud izviđačkih voditelja, koji su tu za vašu djecu redovito, a ne onda kad nemaju ništa drugo u planu.

U slast!