PORTRET IZVIĐAČKOG VODITELJA-prvi dio

Michael ima trideset pet godina. On je računalni stručnjak u trgovini računala i potrošačkog softvera, te pruža usluge održavanja i obuke. Ujedno je i starješina družine izviđača od dvadeset i pet dječaka i djevojčica u dobi između četrnaest i sedamnaest godina. Vodi družinu uz pomoć dva pomoćnika, koji su oboje malo mlađi od njega.

Poput mnogih drugih, uključio se u obrazovanje kroz aktivno iskustvo, podizanjem svoje djece, sada u dobi od osam i deset godina. Nije ni na koji način profesionalni “učitelj”, već jednostavno osoba zabrinuta za mlade ljude i njihovu budućnost koja je odlučila nešto poduzeti.

I sam je bio izviđač. Na osnovu vlastitog iskustva, smatrao je da bi izviđaštvo moglo naučiti mlade ljude kako se nositi sa životnim problemima, i odlučio je postati izviđački voditelj. Ne pokušava oživjeti ono što je doživio prije dvadesetak godina jer shvaća da su se stvari promijenile. No ipak osjeća nešto posebno kada je sa svojim izviđačima.

Kad razmišlja o svojoj vlastitoj djeci, što rade i što bi im se moglo dogoditi, osjeća se izravno odgovornim, izravno uključenim. Ako nešto krene po zlu, to bi bila njegova pogreška i osjećao bi se krivim. Stoga mora biti oprezan da ne poduzima nikakve nepotrebne rizike.

Također se osjeća odgovornim za svoje izviđače, ali ne na isti način i nema iste strahove. Naravno, on radi s tim mladim ljudima, ali oni ne ovise o njemu. Odnos je drugačiji jer je shvatio da se lakše odmaknuti. Uglavnom, ne očekuje da oni uspiju tamo gdje on nije, jednostavno očekuje da se oni sami ispune svoja očekivanja.

Svatko zna da je lakše raditi s tuđim djetetom nego s vlastitim. Izviđački voditelji to također znaju, a Michael nije iznimka. Vjerojatno zato on može imati različitu vrstu odnosa s njima. U stručnim krugovima, to se naziva “obrazovni odnosom”. Ipak, za Michaela, to je jednostavno način na koji radi s mladima.

Ako bi analizirali obrazovni odnos, pokazalo bi se prilično složenim – i jest. Michael, međutim, ne provodi sve svoje vrijeme razmišljajući kako bi odnos napravio “obrazovnim”, jer u osnovi to dolazi sasvim prirodno. U stvari, to proizlazi iz jednostavne ideje da je obrazovanje (npr. razvoj osobe) proces – drugim riječima, pojava obilježena postupnim promjenama, za razliku od nečeg što se događa trenutno.

Prema riječima stručnjaka, taj proces se sastoji od četiri faze: Prvo, tu je svijest. Na primjer, mogu (dozvoljeno mi je ili sam tjelesno u stanju) hodati, trčati ili se penjati.

Ta svijest se zatim pretvara iz mogućnosti (mogu) u sposobnost, to jest u nešto ostvarivo. Onda pokušavam i doživljavam iskustvo hodanja, trčanja, penjanja ili slično.

Zatim slijedi izvlačenje zaključaka iz tog iskustva: to je lako ili je teško; zahtijeva trud ili obuku; uključuje određeni rizik.

Na temelju tih zaključaka, odlučujem hoću li odustati ili dalje razvijati ove sposobnosti (npr. vježbati i trenirati, unaprjeđivati svoje vještine i rezultate). Ako sam se odlučio za razvoj ove sposobnosti, onda će ona postati dio mog životnog iskustva.

Iako se ovo čini komplicirano, zapravo je to prirodni proces, put kojim smo svi prošli mnogo puta. Kao izviđački voditelj, Michael jednostavno odgovorno prati mlade na ovom putu. On to sigurno ne bi opisao na ovakav način, ali on zapravo stvara uvjete za ostvarivanje tog procesa svjesnosti, iskustva, analize, unaprjeđenja i integracije. Da bi pomogao mladima u tom procesu, ima na raspolaganju metodu – izviđačku metodu.

Michael shvaća da razvoj osobe treba dovesti do pojave samostalne (sposobne donositi vlastite odluke), i potporne (koja uzima u obzir interese drugih prilikom donošenja odluka ili izbora) osobe.

REFERENCA: “IDEAS FOR SCOUT LEADERS -SCOUTING IN PRACTICE”