Turovci oživjeli Tuk

Trenutno pregledavate Turovci oživjeli Tuk
  • Autor objave:

Zimovanje između Božića i Nove godine proveli smo u malom goranskom naselju Tuk kraj Mrkoplja. 

Nakon više godina procijenili smo da imamo snage i vremena organizirati zimovanje za članove udruge, te smo sredinom studenog krenuli u potragu za adekvatnim domom. Prema iskustvu sa ljetnih logorovanja, pretpostavili smo da bi nas i za zimovanje moglo biti zainteresiranih četrdesetak, a na to je ukazala i provedena anketa. Sasvim slučajno naletjeli smo na internetu na planinarski dom Bijele stijene u naselju Tuk Vojni kod Mrkoplja. Dom ima oglašene smještajne mogućnosti za 54 osobe, a vidjeli smo da su tamo već zimovali skauti iz Zagreba. Oglasili smo zimovanje i sramežljivo su počele prve prijave. Svaka nam je bila bitna, jer brojkom od 50 sudionika ostvarili bismo povoljniju cijenu korištenja planinarskog doma. Kako se bližio termin polaska brojka je sve brže rasla, da bi pred sam polazak prijavljenih bilo čak 59! No, kuda 54 tu ćemo i 59 zgurati u dom, hrabrili smo sami sebe. Ipak, trebalo je otići u Gorski kotar i uvjeriti se u stvarno stanje objekta i što nam okruženje nudi.

Sjeli smo u auto, nas troje, ukrali svoj jedini slobodni vikend (točnije, slobodna nam je bila tek nedjelja, jer još u subotu smo bili na izletu u Zagorju i kupanju u Termama Jezerčica) i zaputili se put Tuka. Već nakon Karlovca uz cestu je zabijelilo, a prema Ravnoj Gori kao da smo došli u drugu vremensku zonu. Tuk je već bio u pravom zimskom ruhu. Ovo malo goransko naselje, tri kilometra udaljeno od Mrkoplja i  petnaestak od Delnica broji tridesetak kuća, a u njima živi tek 22 žitelja. Prosjek godina stanovnika ovog naselja je oko 60, a djecu nismo vidjeli niti toga dana, niti tijekom cijelog zimovanja. Dakle, niti škole više nema, već je na njenom mjestu iznikao suvremeni dom, odnosno višekatnica koju smo i mi zagledali za zimovanje. No, odlučili smo se za susjedni, starinski planinarski dom u kome škripe drvene stepenice, iznutra je sav obučen u drvo, kao i izvana, a uz radijatore po sobama, grijanje je riješeno kaminkama. Taj nam je djelovao prirodnije, iako je znatno manjeg kapaciteta od susjednog. Pored planinarskog doma je mjesna crkva i groblje, a u okolini sportsko igralište i pašnjaci …

Vidjevši sve to i procijenivši da na krevete i madrace na podestima iznad spavaonica možemo smjestiti i više od broja prijavljenih sudionika, trenutno smo donijeli odluku: To je to! Tu idemo na zimovanje i biti će nam super! Hladnoću su počele ispunjati pahulje sitnog pršića, a vjetar ga je počeo slagati u nakupine i zrakom nositi kao vijavicu. Bilo je vrijeme poći kući, a ono što smo doživjeli ulilo nam je nadu da ćemo u Tuku doživjeti pravu zimu!

Tada se trebalo početi pripremati programski i slagati opremu za zimovanje. Tek smo odahnuli od božičnog ručka i raznošenja Betlehemskog svjetla u nedjelju, na Badnjak u čak četiri župe, a već se trebalo primiti novog posla. Na Božić smo spakirali i posljednje pakete, osobne stvari u rukske i torbe i u utorak na Štefanje u 7 sati okupili smo se pred prostorijom. Počeo je utovar u autobus. Pola bunkera zauzela je naša hrana, pribor za kuhanje, stolovi i klupe, pribor za kreativne radionice i igre … Onda su na red došla djeca. Točnije: njihove osobne stvari. Druga polovica bunkera brzo je bila popunjena koferima, pa je ostatak trebalo ugurati u autobus. On je već bio pun: malim ljudima u debelim zimskim jaknama koje se nisu odvažili skinuti. Prebrojali smo se i valjalo je poći! Od 59 očekivanih jedan je slomio ruku i morao odustati od zimovanja, Leticia je trebala još dan da dođe sebi nakon viroze, jedna je članica odustala, ali se nije odjavila (doduše nije se prijavnicom niti prijavila, samo je telefonski rezervirala mjesto), a jedna s popisa jednostavno se nije pojavila. Pokušali smo roditelje dobiti telefonski, ali nisu odgovarali. Iskustvo nas je naučilo: Koga nema, bez njega se može! I tako je naša avantura započela. Na zimovanje nas je pošlo 54, a već idući dan pridružila nam se Leticia, pa nas je bilo 55. Na dvadeset i dvoje stanovnika Tuka, svojim smo dolaskom barem na pet dana utrostručili broj stanovnika u ovom malenom goranskom mjestu.

U Tuku nas je dočekala kiša i niti pahulja snijega. Kiša je najavljena cijeli tjedan i znali smo da će nam u domu biti tijesno. Stoga je program trebalo prilagoditi situaciji i zimovanje učiniti zanimljivim unutar četiri zida. Jesmo li u tome uspjeli, najbolje pokazuju video uradci kojima je naše zimsko kantonovanje popratio Mario. Zahvaljujući njima i ja ću se lakše prisjetiti svih brojnih aktivnosti i zabava koje smo tamo doživjeli, a koje ću nastojati opisati riječima. Kažu: slika govori tisuću riječi, a video onda govori i dvije-tri tisuće. No, riječ je nezamjenjiva, pa ja neću odustati. Vama toplo preporučam da se gledajući video uratke osvjedočite da nam je bilo dobro … šta dobro? Fenomenalno! … a fotke još prikupljamo 🙂

Pri ulasku u dom zavladao je potpuni kaos! Trebalo je unijeti kolektivnu i osobnu opremu i uvesti djecu da ne kisnu. Mi odrasli smo se izložili kiši, kako bi istovar stvari iz autobusa bio što brži. Dok su malci pojeli sendviče, mi smo na brzinu pregledali sobe i napravili raspored djece po spavaonicama. Potom su izviđači u lancu na kat prenijeli sve osobne stvari i useljavanje je moglo početi. Potom smo prilagodili svojim potrebama blagovaonicu/dnevni boravak, uredili i priredili kuhinju … i eto ti opet gužve. U dnevni boravak su se opet spustila djeca. Tada smo vidjeli da, kada smo svi tamo, u prostoriji ima mjesta jedva za proći pored stolova. Patrole su se primile ozbiljna posla: trebalo je osmisliti imena patrola, pokliče i patrolna obilježja (zastavice, narukvice, toteme …). Vani je kiša padala kao iz kabla, pa nam nije niti palo na pamet da izađemo iz doma. Tako je prošlo prvo poslijepodne. Navečer su se patrole predstavile kratkim igrokazima na temu svoji imena, pokličima i osobno, da se bolje upoznamo. Brzo je prošao dan i oni najmanji postali su pospani. Ostalo je još vremena za obući se u pidžame, oprati zubiče i poslušati priču za laku noć!

Nekima je već prvu večer “pofalila” majčina nježnost ili umilni tatin glas. Usnica je zatreperila, oko se ovlažilo, pa smo se malo pomazili. Emocije su bile naglašene i drugi dan i najgore što se tada moglo dogoditi bilo je čuti telefonom roditelje. Ova nam se pogreška u jednom slučaju potkrala, pa su i oni koji nisu ozbiljno shvatili našu sugestiju, imali priliku naučili nešto novo na vlastitoj pogreški! Ne. Djeca i roditelji ne smiju se čuti prvih pet dana višednevne aktivnosti, jer tada će djeca učiniti sve da roditelje uvjere da im je tamo UŽASNO, da im je DOSADNO, da se ništa ne događa i ne radi i da su svi prema njima hladni i loši. Onda njihovi SUPERJUNACI, roditelji, odvažno kažu da će, ako se ništa ne promjeni u idućih pet sati DOĆI po svoje miljenike i spasiti ih, a ovi se tada trude ponajprije sami sebe uvjeriti da je SVE JOŠ GORE i da im se ništa ne sviđa, samo kako bi sigurno, još iste večeri vidjeli svoje SPASITELJE. Kada mobitel postane nebitan, komunikacija nemoguća, spasitelje vidimo tek peti dan i silno im se obradujemo, a dani su nam ionako ispunjeni onim dosadnim i nezanimljivim aktivnostima, poput izrade “cofleka”, šivanja vrećica, izrade sapuna, pjevanja i plesanja, sanjkanja i grudanja … koji uvijek izvuku smiješak na lice, barem pred objektivom kamere, koliko god nam užasno, dosadno i nezanimljivo bilo 🙂

Drugi dan, ujutro smo odspavali do osam sati. Neki su ustali i ranije, ali ostali su se izležavati u krevetima dok se svi ne probude. Nakon doručka, odlučili smo izaći u kraću šetnju. Nije nas spriječio niti jak vjetar. Utoplili smo se, obukli rukavice i kape i krenuli prema jednom kraju naselja, kružno nazad i prema drugom kraju naselja Tuk. Usput smo promatrali okoliš, brdo, oblake i komentirali sve vezano uz to. Vidjeli smo kako su građene tradicijske kuće u Gorskom kotaru, da se drva slažu uz zidove kako bi izolirale objekte i ostala suha i dostupna kada zapadne snijeg ili uslijedi dosadna kiša. Vidjeli smo i preteču kliznih vrata, a pratili smo i planinarsku markaciju. Potom je počela padati ozbiljnija kiša koja nas je prisilila da se vratimo i prihvatimo kreativnih radionica u domu.

Patrole su se podijelile i svatko je započeo sa svojim poslom: učili smo šivati iglicom i koncem te smo uspjeli napraviti praktične vrećice i naučiti ponešto o pružanju prve pomoći unesrećenom. Odrasli su zafrkali rukave i “nafrkali” sarme, dok su cure, planinke ogulile krumpir, a dečki presložili drva iz vana pod krov, pred kuhinju, da nam budu lakše dostupna za loženje. Polatarci su priredili karaoke (The noise) show, a izviđače i planinke smo teškom mukom prislili da odlijepe svoje guze od klupica i trapavo počnu pomicati svoje lijeve nove u ritmu glazbe, kako bismo ovladali plesnom tehnikom “dvokorak”. Najteže od svega bilo je pristupiti suprotnom spolu i zaplesati u paru, pa smo mi stariji morali ulijetati i ohrabrivati ekipu. Lakše su ovaj zadatak prihvatile cure. Lakše su hvatale ritam, ali bilo ih je koje nisu željele niti pristupiti na plesni podij. Za razliku od njih dečki su nevoljko, ali izašli i trapavo odplesali prve plesne korake sa smislom. Kad smo se skupili u dnevnom boravku, hrabro su se primili za ruke, ponekad čak i u istospolnim parovima, te su iskušali novostečenu plesnu vještinu. Dan je bio naporan, pa smo odlučili na večer pogledati slovenski film o skautima “Gremo mi po svoje”. Film nas je lijepo uspavao, pa nije bila potrebna priča za laku noć. A ona je bila mirna … i kratka.

Treći dan, prije podne, nastavili smo s izradom vrečica, “cofleka” od vune, sapuna i prvom pomoći. Cure su pomogle teti Mirjani, kuharici, u paniranju pilećih odrezaka, pa je time i ručak bio slađi. Toga je dana odlučio pasti snijeg. Lagani, ali uporni. Padao je cijelo prije podne i stvorio vlažni bijeli prekrivač. Kada se temperatura počela spuštati poslije podne smo odlučili izaći na igralište iza doma i odigrati igru u snijegu, pokušavajući doznati kakvi su po karakteru superjunaci! Trčalo se dugo i naporno pokušavajući skupiti što više bodova. Igra nas je umorila, a snijeg rashladio, pa nam je godila palenta s mlijekom ili jogurtom, što tko više voli. Nakon večere, oprali smo zdjelice i počeli s pripremama za “cool” zabavnu večer. Sve su patrole tijekom dana trebale osmisliti zanimljive skečeve, a koji su nas na večer zaista nasmijali i zabavili. Vrlo dobro smo to odradili! Time smo zaslužili i novu priču za laku noć.

Već smo prevalili polovinu zimovanja. Dapače, bližio se svršetak zimovanja! Više nije bilo suza za mamama i tatama. Četvrti dan u domu smo se osjećali kao kod svoje kuće. Prijatelje smo počeli doživljavati kao braću i sestre. Naviknuli smo već na sve njihove mane, cendranje, zanovjetanje, svadljivost, sirovost, bahatost, ali i maznost, spremnost utješiti druge, pružiti ruku pomoći. To znači ostvariti suživot s prijateljima. Dogodile su se tu u ova četiri dana i prve ljubavi, ili barem simpatije. Bilo je i nekoliko čarki. Ljudi smo i sve je to bilo za očekivati. Bitno je samo da je sve pod kontrolom!

Noć je bila hladna i snijeg se stisnuo. Nije bio vlažan, nego savršen za sanjkanje. I dok su poletarci utabavali stazice nizbrdo, oni malo stariji, pod utjecajem hormona i poriva za dokazivanjem, vidjevši brđane na snijegu, osjetili su potrebu udružiti se u čopor i srušiti ih, našopati snijegom. Navalili su sa svih strana, a Pic, Alen i Jelena branili su se svim silama. Uglavnom su odolijevali, a “gladni vučići” letjeli su svuda uokolo po snijegu … i ponovno napadali. Malci su padali sa saonica, kotrljali se nizbrdo, obarali jedni druge, žuljali brdo dokle god je bilo snijega. Tako smo se smrznuli i pošli nazad u doma na topli čaj, grijanje kraj peči i sušenje vlažne odjeće.

Vrijeme smo si kratili igrajući društvene igre, a potom su poletarci razvukli “poderane gače”. Naravno, s kuharicom Mirjanom zamijesili su tijesto, koje su ostavili da se digne, premijesili ga i oblikovali raznolike oblike koje su potom pržili na ulju. Izviđači su se za to vrijeme opustili uz karaoke, a potom smo se uz poderane gače okupili na završnom party-ju u blagovaonici. Za ručak je bio grah, a dvorana tijesna i uslijed skakanja ispunjena raznolikim … mirisima! (Znoja, graha, parfema …) Toliko smo se izmorili da smo jedva čekali leći, ali poletarci su izdržali do 23 sata, a izviđače smo pustili da plešu i pjevaju do ponoći. Pa ipak nam je zadnja večer!

I tako, dan po dan, došli smo do zadnjeg! Odspavali smo malo dulje, no već od jutra započeli smo s pakiranjem osobnih stvari u kofere i ruksake. Nakon doručka malci su ponovno otišli na snijeg i sanjkanje, kako bi odrasli imali prostora i vremena spakirati zajedničku opremu i počistiti sanitarne prostore, kuhinju i dom u cjelini. Nakon što su se poletarci i izviđači vratili sa snijega preostalo nam je još snijeti sve osobne stvari, prirediti ih za utovar u autobus i ručati. Bus je već stigao. Uslijedio je utovar opreme i osobnih stvari, potom poletarac i izviđača, oproštaj s gazdama i valjalo je na put poći. Kući!

U autobusu su svi pozaspali kao male bebe. Tišina je vladala do Lučkog, a onda je trebalo ponoviti pokliče, kako bi iznenadili roditelje. Oni su nas dočekali pred prostorijom i spremno nam pomogli istovariti zajedničku opremu, na brzinu. Djeca su jedva dočekala zagrliti roditelje. Trebalo se još jednom postrojati na autobusnom ugibalištu, izviknuti pokliče, pronaći svoje stvari u mnoštvu i poći kući. Sve nas je viroza pomalo načela, tako da smo mnogi novogodišnju noć dočekali s temperaturom, ali i s osjećajem zadovoljstva i lijepim sjećanjem na ugodne trenutke provedene na ovogodišnjem zimovanju, nekome prvom i vrlo uzbudljivom, a nekome već rutinski, ali i ovo će sigurno ostati u sjećanju.

Iako su to zaslužili puno prije, na kraju je vrlo bitno iskazati zahvalnost i divljenje članovima tima koji su uspješno tješili, zabavljali i animirali dječicu ovih pet dana: tetu Mirjanu koja je i na ovoj aktivnosti fenomenalno kuhala, plesala i malce poučila mnogim korisnim vještinama u kuhinji (pranju posuđa, guljenju krumpira, miješenju tijesta i razvlačenju poderanih gaća); teti Ines koja je lavovski odradila radionice šivanja, izrade “cofleka”, a na večer je uporno i strpljivo čitala priče za laku noć; Milani koja je bedinjala bolesne po danu i po noći, tješila žalosne, odradila radionicu prve pomoći, plesa i pomagala u kuhinji; Jeleni V. koja je također vrlo vješto i zanimljivo vodila radionicu prve pomoći, pomagala u kuhinji i Peri pružila toliko pažnje kao da joj je brat rođeni; Emmi koja je uskočila svugdje pomalo kad se to od nje očekivalo, a izviđače je odvela na pješački izlet do Matić poljane (bez baterija u fotoaparatu, pa je to teško dokazati 🙂 ), Picu, za kojeg su djeca mislila da je domar u domu, na samoinicijativnoj brizi da nam ni u jednom trenutku ne bude zima, da uvijek bude dovoljno drva u blizini ložišta, da ne budemo žedni i da su djeca po noći mirna i sigurna. O održavanju vatre brinuo je i Mario, koji se trudio sve važne trenutke zabilježiti kamerom i fotoaparatom. Uz Jelenu je bespoštedno energiju i ljubav poklanjao Peri i svoj ostaloj djeci.

Jelena T. trudila se i uspijevala, uz Mariovu pomoć, programski osmišljati, koordinirati i provoditi aktivnosti; mlade predvodnice Leticia, Beta, Dora i buduće predvodnice Ivana (dobra duša ovog kantonovanja) i Barbara trudile su se biti dobe predvodnice, biti bliske i dostupne djeci, a istodobno izgraditi autoritet i koncentraciju na djecu. Hvala im na trudu, koji je za njih, u ovoj dobi, izuzetno velik. Kasnije to postane rutina i vještina prirodnog vođe. Bio sam tu i ja, Alen, koji sam također ponešto radio. Pokušao sam pomoći mladim predvodnicima da ovladaju vještinom vođenja grupe na višednevnoj aktivnosti, razgovarao s izviđačima o njihovom ponašanju u pubertetu, nastojao biti dostupan svakom poletarcu koji je imao potrebu nešto pitati i reći, brinuo o opskrbi, pokazao izviđačima kako se pleše dvokorak … i tako, svašta nešto pomalo.

Fotke još pomalo skupljam i ukoliko ih uspijem podići u fotogaleriju, postavit ću ih tamo za koji dan. Do tada uživajte u izabranima i potražite ih putem priloženih linkova na Flickeru:

Prvi dan …

DSC_0341

Drugi dan …

DSC_0023

Treći dan …

DSC_0350

Četvrti dan …

DSC_0001

Peti još čekamo, ali evo još nekoliko pojedinačnih fotki: