Iako mnogi nisu vjerovali, a neki su zbog noćne kiše čak i odustali od izleta, subotu smo proveli na prekrasnom izletu u parku prirode Učka.

Najprije najavljivan kao dvodnevni, jer protrčati ovako krasnim parkom prirode u par sati i ne vidjeti slikovita gorska sela ovog dijela Istre i Kvarnera pravi je grijeh … od čega smo odustali svjesni da su nas mnoge iscrpile svečanosti i darivanja vezana uz Prvu pričest i Krizmu naše djece, rođaka i prijatelja; završni školski izleti, ali i potreba da se pojačanim učenjem u školi ispravi što god se još može …, zatim kao jednodnevni koji je umalo otkazan zbog najave potopa dan ranije i kiše tijekom dana … izlet u Park prirode Učka ipak je održan na veselje svih koji su prihvatili ovaj izazov, a bilo nas je 38. Njih sedmero najavljenih na jutrošnjoj se prozivci nije pojavilo 🙁 . Nek im bude krivo.

Kišica nas je ispratila iz Velike Gorice, a ispratila nas je i na povratku iz Rijeke, gdje smo pobrali Hrca koji je u tamošnjoj bolnici vrlo hrabro podnio brzinsko šivanje povreda na glavi. Hrc, drži se. Svi smo uz tebe, kao i uz Marka koji se oporavlja od nedavne povrede ligamenata na nozi.

Dakle, zahvaljujući ružnom vremenu dan ranije i tijekom noći, mnogi nisu vjerovali da će nam ovaj izlet uspjeti, no sve prognostičke karte pokazivale su da u subotu tijekom dana kiše neće biti. I nije je bilo!

Na Poklonu, 400 metara ispod najviše točke Učke, vrha Vojak (na 1396 m n/m) koga smo se nabrusili osvojiti, dočekalo nas je maglovito, ali suho vrijeme s prolaznim oblacima. Dočekali smo vodiča i zaputili se šumskim puteljcima putem Poučne staze Plas. Uz šum lišća i lagani povjetarac, koji je ovaj izlet učinio ugodnim za pješačenje, putem nas je bodrilo sramežljivo sunce koje se probijalo kroz oblake. Većina je u pratnji predvodnika i vodiča krenula kraćim, šumskim putovima, dok su Alen (zbog još uvijek narušenog zdravlja) i Milana (u medicinskoj i životnoj pratnji) krenuli blažim, ali dužim cestovnim putom. Do vrha smo stigli gotovo istovremeno, jer strmo uspinjanje zahtjevalo je češće odmore koje je iskusni vodič Florijan, GSS-ovac i zaposlenik Parka prirode, ispunio brojnim zanimljivim podacima i pričom o povijesti, tradiciji života, flori i fauni ovog područja.

Na vrhu nas je dočekalo pravo iznenađenje, zbog kojeg je vrijedilo uspeti se 400 metara ili čak 1400 metara od razine mora, do koga smo se, uz začepljene uši zbog razlike tlakova, spustili u drugom dijelu dana. Pogled s Vojaka, iako kroz maglu, omogućio nam je da vidimo sjeverni dio Velebita s Rijekom, Opatijom i Lovranom podno nas; Kvarnerski zaljev s Krkom, Cresom i Rabom, velik dio Istre i Slovenije, a da se uspjela povući magla, kaže naš vodić, vidjeli bi i slovenske te talijanske Alpe i Dolomite, čijem planinskom lancu, nastalom u sudaru Afričke i europske tektonske ploče, pripada i Učka. S vrha se pruža predivan pogled na pejzaže koji zaslužuju ispuniti zidove naših soba, a kako bi se u njima osjećali povezani s prirodom. No mi se trudimo s njom zaista biti povezani i fizički, barem jednom mjesečno.

Na vrhu je zapuha vjetar, što je naš boravak na kuli i razgledanje okružja putem postavljenih teleskopa i čistku suvenirnice u podnožju učinilo pomalo neugodnim. Zbog toga smo se odlučili vratiti do Poklona, odakle su se hodočasnici u prošlosti redovito poklonili pogledu na Svetište Majke Božje Trsatske, a gdje nas je čekao ručak. Spuštanje šumskim puteljcima, na kojima lišće prekriva kamene stijene sa šiljcima ogrnute zemljom, za Hrca je završilo nesretno i dosta traumatično, kada je nakon pada vidio krv koja mu je oblila lice. Brzo smo priskočili pružiti mu pomoć, a tri medicinske sestre i nas par iskusnih brzo smo se snašli, zaustavili smo krvarenje i zavili mu glavu.

Potom smo se oprezno spustili za ostatkom ekipe koja nas je, zajedno s vodičem dočekala na odmorištu pred restoranom Pansiona Učka (u kojem su svi od reda vrlo pristojni, strpljivi, dragi … pravi profesionalci, ambijent pansiona je bajkovit, glazba opuštajuća kao i atmosfera u okruženju, a hrana prvoklasna. Niti jedne žilice na goveđem mesu nismo našli, a njoki se tope u ustima. Povede li vas put ikada na Učku, svakako tamo navratite.) Dakle, tu smo ručali.

Oko 17 sati zaputili smo se u podnožje Učke, u Opatiju bajnu, koja u predsezoni i nije tako bajna kao u sezoni (ako volite gužvu) jer ni sladoled pošteni nismo uspjeli pronaći. Prošetali smo po gradu i uz plažu, gdje neki od nas nisu mogli odoljeti još jednom izazovu nego su skinuli cipele i čarape i u moru namočili noge.

U međutku Milana i Alen, vozač Autoturistovog autobusa Albert (hvala mu zbog dodatnog posla, a što nije bio dužan odraditi) i Hrc zaputili su se busom u Rijeku, do bolnice na Sušaku, kako bi Hrcu doktori pregledali i sanirali povrede na glavi. Sa Sušaka su ih poslali na dječju kirurgiju bolnice na Kantridi, a tamo je postariji doktor Hrcu bez anestezije zašio po jedan šav na svakoj od dvije rane. Nije dugo trajalo, ali je ponovno zaboljelo, no Hrc se ponio kao pravi muškarac te je stoički istrpio novu bol. Šivanje glave i na nas bi starije djelovalo stresno.

Izlet je bio dosta zahtjevan. Našetali smo se, sunce, visok postotak vlage i temperatura do 18 stupnjeva su nas uznojili, vjetar nas je propuhao, a serpentine izmučile one slabijeg želuca. Sve smo to liječili odličnom hranom i pjesmom na putu. Naučili smo ponešto o povijesti, etnologiji, geologiji i biologiji ovog kraja kroz priču koju su pripremili predvodnici, a napor tijekom dana mnoge je potaknuo da se opuste u autobusu, u kojem su spavajući ili uz Asterixa na televizoru doputovali kući oko 22 sata.