Ulicama Varaždina tradicionalna je izviđačka akcija koja nas je provela središtem ovog prekrasnog grada, kako joj i samo ime kaže.

Nakon dvanaest godina ponovno smo se odazvali pozivu Odreda izviđača Sirius na akciju s ciljem upoznavanja povijesnih i kulturnih vrednota Varaždina, ali i primjene stečenih izviđačkih znanja i vještina. Bila je ovo prigoda povesti na nezahtjevnu izviđačku akciju, no možda bolje reći na lijepi izlet naše poletarce, među kojima je bilo i dosta novih.

Ne osobito lijep dan, s ponešto vjetra i bez sunca, omogućio nam ugodnu šetnju gradom i provedbu radnih zadataka, no imali smo priliku vidjeti koliko se današnja djeca malo kreću. Možemo to pripisati dvogodišnjem korona razdoblju u kome smo bili primorani izbjegavati druge ljude radi vlastite i sigurnosti bližnjih, no žalosno je bilo vidjeti kako djeca, koja bi trebala biti puna energije, jedva dižu noge na šetnji ne duljoj od pet kilometara.

Kretanje po užem središtu grada Varaždina, pošteđenom prometovanja vozila, bila je idealna prilika i za vježbu čitanja karte, kretanja uz njenu pomoć i čitanja s razumijevanjem, jer samo je trebalo pratiti tekstualne upute. Bilo je to za mnoge zbunjujuće, kako za male tako i za one velike. Pred (svima) nama je još dug i zahtjevan put njihove izgradnje, poticanja znatiželje, koncentracije, pažnje i logike. Na žalost, djeca danas dobiju sve gotovo, servirano, njih se vodi, ne potiče ih se da vode, ne ohrabruje ih se da istražuju, ne dopušta im se da budu znatiželjni, da im bude dosadno i da tu dosadu pretvore u maštaonicu, u kreativnu primjenu svega onoga što im je pri ruci. Oni danas imaju sve što zažele, pa nemaju potrebu stvarati svoj svijet iz mašte primjenom priručnog materijala: lišća, grančica, rolica WC papira, gumica, čepova i sličnog materijala koji omogućava maštovitu, kreativnu i jeftinu igru.

Za to smo “zaslužni” mi, roditelji, koji ni sami ne prihvaćamo preporuke i savjete utemeljene na iskustvu, a isti model nepoštivanja autoriteta i savjeta voditelja prenosimo i na našu djecu. Tako su, unatoč preporukama, ruksaci bili napunjeni grickalicama, a što je u kombinaciji s količinom napitaka koji ne zadovoljavaju žeđ nego ispunjavaju vrijeme ispunjeno šutnjom i nezainteresiranošću za socijalnu interakciju s vršnjacima, rezultiralo povraćanjem više pojedinaca u autobusu.

Nezainteresiranost i izostanak znatiželje kod najmlađih evidentna je bila i u istraživanju grada, prepunog povijesnih zgrada, zanimljivih uličica, sveprisutnih anđela i lijepih parkova. Tome je sigurno pridonio i izostanak maštovitih igara, kao i njihova količina, a nakon ručka vrijeme se pogoršalo, pala je dosadna, uporna i lagana jesenja kiša, pa smo odlučili ne čekati proglašenje rezultata, nego djecu pospremiti na suho i toplo.

Bilo je još prerano za vratiti se kući, pa smo, kako to uporno tvrdimo, iznašli alternativno rješenje. Umjesto da se kući vratimo već oko 17 sati, a što bi bilo prerano, zaputili smo se u Gornju Stubicu, u Muzej Seljačkih buna, u koji smo utrčali tek nešto više od pola sata prije zatvaranja. Imali smo i tu sreću da smo u muzeju “naletjeli” i na stručnu voditeljicu, koja nas je na brzinu provela kroz povijest u mjeri taman prihvatljivoj malim glavicama. Više od priče, koja je bila vrlo zanimljivo, zanimali su ih mačevi, koplja i alat koji su seljaci koristili u borbi za svoja prava.

Lagano navlaženi i ohlađeni, nakon trka od muzeja do autobusa i zajedničke fotke pod spomenikom Matiji Gupcu, vratili smo se kući pola sata kasnije od najavljenog vremena, no vjerujem da to nitko od roditelja neće zamjeriti, jer djeci smo uspjeli ispuniti dan šetnjom po svježem zraku i zanimljivom povijesnom šetnjom Varaždinom i prošlošću Hrvatskog Zagorja.

VIŠE FOTKI POTRAŽITE KLIKOM NA https://www.tus-tur.hr/galerija-fotografija-2022/?album=17&gallery=239