Zeleni vir i Vražji prolaz prirodni su fenomeni Gorskog kotara u kojima se svaki put sve više uživa! Za kraj školske godine, a prije Smotre u Lovincu, na koju iz organizacijskih razloga idu samo izviđači, odlučili smo svi zajedno otići na izlet u oazu mira: Gorski kotar i mjesta za odmor duše, ali umor tijela: Vražji prolaz i Zeleni vir. Ova su dva fenomena proglašena posebnim geomorfološkim rezervatom još davne 1962. godine i svakako su među najlješim područjima Hrvatske koja svaki ljubitelj prirode obvezno mora obići, barem jednom, no mi se vraćamo svako toliko!

Produženi vikend mnogi su isplanirali i proveli obiteljski, no i mi smo velika obitelj, s problemima, specifičnostima pojedinaca, uzajamnom ljubavlju i prirodnom potrebom da uživamo u zajedništvu, pa tako i ovaj izlet možemo smatrati obiteljskim. Osobito stoga što su na njemu sudjelovali članovi svih jata i patrola, zajedno sa svojim programskim voditeljima. Zapravo, ne baš svih, jer Fiolice su “poslale” tek jednu predstavnicu koja bi sigurno više uživala sa svojom grupom nego solirajući i gledajući druge kako se druže. Ali …, srećom, odrasla je s nama pa se nije osjećala osamljeno.

Na ovom izletu bilo nas je 38, zajedno sa simpatičnim vozačem Franjom, našim nekadašnjim načelnikom Krunom i tatom Denisom, no manja “gužva” pridonijela je ugodnoj atmosferi i trenucima koje smo stigli posvetiti svakom pojedincu, odgovoriti na svako pitanje i našaliti se sa svima pomalo. Iako je bilo vrlo ugodno, bilo je isto tako i fizički zahtjevno spuštati se i penjati po sedam kilometara šumskih staza, tako da smo bili vrlo ponosni na napravljenih oko 18.000 koraka svakoga od nas! Izviđači su zaista zdrava strana života!

Ugodno je bilo prošetati šumom od željezničke stanice u Skradu do planinarskog doma u podnožju dvaju prirodnih fenomena. Izviđači su se spustili duljim putem preko Vražjeg prolaza, a poletarci preko Zelenog vira. Spustili smo se gotovo istovremeno, dogovorili ručak i ponovno se uspeli, ovoga puta na drugi brijeg, kako bismo uživali u osvježavajućim kapljicama velikog slapa pored špilje u kojoj se smjestio Zeleni vir.

Zeleni vir je snažan izvor u dnu plitke špilje podno sedamdesetak metara visoke, živopisne slojevite stijene niz koju se, kao kakva bijela zavjesa, ruši potok obasipajući ulaz tisućama kapljica. Ime je dobio po smaragdno – zelenoj boji vode jezerca čiji se izvor u spilji i ne primjećuje. To je ujedno i pećinski izvor potoka Curka, koji se kod planinarskog doma spaja s potokom Jasle koji u rano proljeće obilan vodom tutnji kroz kanjon (sutjesku) 800 metara dugog i ponekad samo dva metra širokog Vražjeg prolaza.

Na izlasku iz kanjona Vrajžeg prolaza smjestio se proplanak, a ponad njega  i špilja zvana Muževa hižica, duga oko 200 metara, u koju se prema narodnoj predaji za vrijeme turskih provala sklonio dio stanovništva ovog kraja. Na čelu grupe koja se tu sakrila bio je ‘muž’ – muškarac pa je tako i nastao naziv špilje Muževa hižica.

Nakon ručka kod planinarskog doma, gdje smo susreli i prijatelje, članove Izviđačkog odreda “N.B.Džebo” iz Zagreba, zaputili smo se mirnom šumskom stazicom uz riječicu Iševnica, koju stvaraju potoci Curka i Jasle, prema Kupskoj dolini, odnosno prema našem autobusu. Njime smo potom otišli još u Delnice na sladoled i igru u središnjem gradskom parku. Nakon što smo odlično i u potpunosti iskoristili prekrasan dan kući smo se vratili tek oko 20:30 sati.

Više fotki koje dočaravaju našu avanTuru potražite u Galeriji fotografija.