Povodom Svjetskog dana voda članovi Izviđačkog odreda “Tur” upoznali su vode u svom gradu, od vodocrpilišta, jezera Čiče do pročistača otpadnih voda.
Da je voda prirodno bogatstvo kojim Hrvatska obiluje i da nam je zadatak racionalnim i ispravnim korištenjem vodu sačuvati za generacije koje će nas naslijediti nije se dovoljno podsjetiti samo povodom Svjetskog dana voda, nego o tome moramo govoriti i stjecati pozitivne navike svakoga dana. To je posebno bitno u radu s djecom i mladima, koje ne smijemo propustiti poučiti kako i malim mjerama možemo pridonijeti očuvanju voda.
S tim ciljem zaputili smo se 28. ožujka 2015. na izlet kojim smo željeli upoznati najmlađe članove Odreda s vodama u našem gradu. Promjenljivo vrijeme s kišom prethodnih dana potaknulo nas je da šetnju uz kanal Sava-Odra od Velike Gorice do Rakitovca, gdje su nas trebali dočekati roditelji i prirediti nam ručak, brzinski zamijenimo s nešto kraćom pješačkom rutom i to se pokazalo kao pun pogodak. Opet smo pokazali da smo najbolji kada smo primorani improvizirati 🙂 .
Pomoć smo zatražili od djelatnika VG Vodooprivrede koji su nam vrlo rado izašli u susret, pa čak i predložili kako da izlet izviđača učinimo još atraktivnijim. Zbog toga moram posebno zahvaliti direktoru Stjepanu Raku, koji nam je pomogao idejom i pomoći u organizaciji izleta … i koji je poletarce i mlađe izviđače, njih tridesetak, počastio ukusnim kiflicama i bombonima na velikogoričkom vodocrpilištu. Tamo nas je dočekala teta Ivana, koja nas je povela do jednog od pet bunara koji vodom opskrbljuju grad Veliku Goricu i dio grada Zagreba. Osim što smo imali jedinstvenu priliku vidjeti kako radi pogon za crpljenje pitke vode s dubine od 20-40 metar ispod razine zemlje, Ivana nas je iznenadila brojnim zanimljivim podacima o bogatstvu podzemnih voda na području našeg grada. Saznali smo da se trenutno koriste samo dva od ukupno pet bunara na ovom vodocrpilištu, jer za više vode sada nema potrebe. U trenutku kada smo posjetili vodocrpilište Velika Gorica kroz cijevi je protjecala voda kapacitetom 226 litara u sekundi (!), a što je gotovo maksimalna brzina protoka vode koju su građani dvaju gradova u tom trenutku očito naveliko trošili. Saznali smo da je velikogorička voda iznimno čista te da nema potrebe za njenim filtriranjem niti za kloriranjem u maksimalno dozvoljenoj količini.
U obilasku vodocrpilišta pridružilo nam se i nekoliko roditelja, kojima smo se dužni zahvaliti na pomoći da ovaj izlet uspije. Oni su nas svojim vozilima odvezli do vodocrpilišta, a potom do jezera Čiče, odakle smo se u Veliku Goricu vratili pješice.
Šetnjom uz jezero Čiče, koje je u statusu rudnika iz kojega se vadi šljunak za gospodarske potrebe, poletarcima i izviđačima smo ukazali na važnost racionalnog korištenja vode prilikom tuširanja, pranja ruku i posuđa. Poučili smo ih i na koji se način ispravno gospodari šljunčarama, poput ove u Novom Čiču te da one po završetku eksploatacije moraju biti uređene na prikladan način i pretvorene u jezero u kojima je omogućen život podvodne flore i faune, a građanima sigurno korištenje vode u svrhu sporta, rekreacije i turizma.
Kako bismo zaokružili životni ciklus vode koja protječe kroz naša kućanstva: od bunara do slavine, slivnika, kanalizacije i dalje, kako bi je ponovno vratili u prirodu, izlet smo nastavili posjetom pročistaču otpadnih voda grada Velike Gorice. Tu nas je dočekala teta Andreja koja nas je provela pogonima pročistača i detaljno nam pojasnila kako radi ovaj uređaj za biološku i mehaničku obradu otpadnih voda. Izgrađen je još davne 1976. godine i kako bi barem djelomično pratio razvoj grada i rast broja stanovnika, od tada je nekoliko puta dograđivan, čime je povećavan njegov kapaciteta. No, sada već stari uređaj za pročišćavanje voda suočava se i sve teže nosi s izazovima koje mu nosi suvremeni način života, velik broj stanovnika i komunalni sustav koji traži modernizaciju. U njega se danas sliva oko 90 litara u sekundi otpadnih voda iz brojnih naselja na području grada. Osim fekalnih voda, u njega se slivaju i vode s deterdžentima kojima peremo posuđe, rublje, automobile i sebe same te oborinske vode koje za obilnih kiša opterećuju pogon i razblažuju koncentraciju hranjivih tvari kojima se hrane bakterije koje pročišćavaju otpadnu vodu. Nakon više faza separacije masnoća, taložnog i krupnog otpada u vodi, te pročišćavanja u preljevnim spremnicima, prihvatljivo pročišćena voda u konačnici se odvodi u korito rijeke Save nizvodno od Zagreba.
Vidjeli smo i osjetili miris otpadnih i fekalnih voda u separatorima i spremnicima velikogoričkog pročistača, a od Andreje smo saznali da im je vrlo drago ugostiti grupe djece i pokazati im kako radi pročistač. Na žalost škole na području našeg grada gotovo nikada ne dovedu učenike na ovaj objekt, pa čak i studenti Medicinskog fakulteta na njemu borave začepljenih nosova. Mi nosove nismo čepili i stoga smo posebno ponosni što smo našim članovima omogućili da vide kako rade bunari iz kojih u naše domove dobivamo vodu za piće i kako radi pročistač otpadnih voda koje dolaze iz naših domova i zahvaljujući tom vodoprivrednom objektu ponovno mogu neškodljivo završiti u prirodi.
No, ni to nije bilo sve. Obišli smo pogone Zrakoplovno-tehničkog centra u kojem se već desetljećima uspješno servisiraju vojni avioni i helikopteri, ali i protupožarni zrakoplovi, takozvani Kanaderi (Canadair-i) koji su i sada tamo u pripremi za predstojeću protupožarnu sezonu. Vidjeli smo ove plemenite gorostase koji svakog ljeta štite naše šume i nisko raslinje u priobalju. Saznali smo da u svom trupu mogu ponijeti i više od pet tona vode koju u cilju gašenja požara i sprečavanja širenja požara ispuštaju iz zraka, a sakupljaju je niskim preletom iznad površine vode, najčešće mora.
Ovaj je izlet bio izuzetno sadržajan i edukativan. Šetnju oko jezera Čiče naši su predvodnici obogatili s nekoliko pokusa kojima smo ispitali svojstva i ponašanje vode u različitim situacijama. Unatoč neugodnom vjetru, godilo nam je proljetno sunce i šetnja po svježem zraku (osim u okruženju pročistaća otpadnih voda 🙂 ). Umorni od vjetra i šetnje vratili smo se u Veliku Goricu nakon pet sati i oko pet kilometara pješačenja. Mnogi od nas potom su zaspali kao bebe.
No, ne svi. Predvodnici su prihvatili poziv tate Brckovića, kome na ovom jedinstvenom doživljaju posebno zahvaljujemo, te su se odvažili sjesti u kabinu motorne jedrilice i iz zraka razgledati jezero Čiče i grad Veliku Goricu. Vjerujem da im je ovaj doživljaj ispunio dan dvostrukim zadovoljstvom.
Više fotki uskoro u Galeriji fotografija.
Kratki video na pročistaču otpadnih voda
[nggallery id=130 images=15]
