21. zavjetno turopoljsko hodočašće u Mariju Bistricu

You are currently viewing 21. zavjetno turopoljsko hodočašće u Mariju Bistricu

 

Jutro još nije svanulo, a ekipa starijih članova i predvodnika već je bila na nogama … U vjeri da će ova godina biti uspješnija, neki od predvodnika po prvi put, a neki po već 7 put odlučili su se sudjelovati u zavjetnom hodočašću u Mariju Bistricu, 1. rujna 2012.
Uz znak zahvale što su Velika Gorica i okolica sačuvana od ratnih stradavanja 21.godinu za redom održava se zavjetno pješačko hodočašće u Mariju Bistricu koje je inicirao, danas nažalost pokojni, mons. Josip Frkin.

Krenuli smo prije nego što je zora zarudjela, oko 5 sati ujutro. Laganim korakom, uz molitvu i pjesmu za 2 sata i nešto sitno minuta došli smo do Ščitarjeva. Ondje su nas kao i dosadašnjih godina dočekali stanovnici koji su nam pripremili dobrodošlicu i okrjepu. Uz mnoštvo kolača, voća, krafni i svakojakih napitaka svi su hodočasnici skupili energije i uz pratnju mladih glazbenika i uz prikaz rimskih konjanika krenuli dalje prema “ulazu” na autocestu. Ondje nas je čekala policijska pratnja koja je već od samog početka bila s nama i uz nas te se brinula za sigurnost svih hodočasnika. Već pomalo klonuli krenuli smo autocestom (na desno strani naravno!) prema Soblincu. To je bilo naše sljedeće stajalište. Po dolasku odlučili smo napraviti tek malu stanku za kratku okrjepu i obavljanje nužde i krenuti dalje. Ivanka i Antonio su nas nažalost morali napustiti zbog Ivankinih krvavih žuljeva i u Mariju Bistricu se zaputiti u jednom od auta za ispomoć velikogoričke taxi službe. Hvala ima na tome!

Već vidno umorni i bez energije prolazili smo stajalište za stajalište tek kratko se odmorivši na kojem… Kiša je neumoljivo škropila naše kabanice i kišobrane koje smo čas otvarali čas zatvarali. Nismo bili dovoljno entuzijastični da koristimo prečicu preko jednog omanjeg brda već smo krenuli okolo, cestom. Čini se da je to bio mudar potez budući da su mnogi morali odustati na pola puta i vratiti se na cestu.

Tek nas je nešto manje od 5 kilometara dijelilo od cilja… Bili smo na izmaku snaga, ali zadovoljni i zahvalni na darovanom daru u nadi da će Bog prihvatiti našu žrtvu.

Oko 15:30 konačno smo došli u svetište i kao pravi izviđači prvo smo sjeli u restoran i dobro se okrijepili. Najeli se i popili kakvo osvježavajuće piće. Najhrabriji su (Jelena i Mario) odlučili obići kalvariju i križni put koji se uzdizao visoko nad svetištem. Nakon obilaska ponovno smo se spustili u samo svetište Majke Božje Bistričke i umorni i iscrpljeni čekali svetu misu. Nakon svete mise čekali

smo organizirani povratak autobusima i VG Taxi službom.

Jedno veliko hvala dužni smo reći nađem župniku, Vladi Razumu koji je jedna dio puta propješačio sa svojim župljanima i Velikogoričanima. Hvala smo dužni reći našem kapelanu Marku Vukoviću koji je predložio sudjelovanje izviđača u hodočašću i koji je također bio s nama kad nam je bilo najteže … Doduše u toplini i na suhom u svom automobilu, ali i to netko treba, zar ne?! Hvala svim redarima koji su veći dio puta trošili glasnice i vikali “U desno” (Domagoj :P) i tako nas držali na sigurnoj udaljenosti od vreve automobila.

Na kraju treba zahvaliti dragom Bogu i Majci Božjoj što su nam podarili dan zajedništva i žrtve.

Mario Dilberović

Moje ime je Mario Dilberović. Rođen sam u Vinkovcima ratne 1993. godine. U izviđačima sam od drugog razreda osnovne škole i sada već mogu reći da je to moj način života, a ne samo hobby.