Čemu nas je naučila Gospođica Neću?

Trenutno pregledavate Čemu nas je naučila Gospođica Neću?
  • Autor objave:

Kako bi si ispunili hladni siječanj poletarce smo poveli na poučnu kazališnu predstavu Gradskog kazališta Scene “Gorica”.

Iako je predstava namijenjena maloj dječici, od četiri do eventualno deset godina, među nas 45 našao se i pokoji izviđač, odnosno planinka. Nadam se da su i oni uživali 🙂 No, s obzirom da se svi prijavljeni nisu odazvali, neki zbog bolesti, a neki bez opravdanja, u kazalište smo poveli zainteresirane roditelje i mlađu braću, tako da su samo Turovci popunili više od pedeset mjesta u dvorani.

Iako smo mogli ovog vikenda otići na sklizanje, mogli smo otići i na kino projekciju filma “Dr. Dolittle”, odlučili smo se za kazališnu izvedbu, jer kazalište je specifičan medij koji ima svoja pravila, a naš je zadatak navikavati djecu na sve vrste umjetnosti i educirati ih da budu zahvalna i pristojna kazališna publika. U tom je smislu svaki odlazak u kazalište s poletarcima vrlo izazovan, a mi se trudimo zastupiti ga jednako koliko i kino te muzeje. Glazbene produkcije jedan su od izazova kojem ćemo rado pristupiti, kao i kulturi čitanja koju treba poticati i razvijati. S obzirom da imamo i knjižničara u redovima roditelja nadam se da ćemo i po tom pitanju uspjeti nešto zajednički napraviti.

Gospođica Neću priča je o djevojčici Mini, naoko nalik svim ostalim sedmogodišnjakinjama, koja međutim ima jednu vrlo neobičnu i tvrdoglavu naviku. Kroz svoj dan, Mina uporno i srčano odbija sve oko sebe: mamu, baku, tatu, školu, pa čak i igru s prijateljima, sve dok jednog dana, u maniri Paleta koji je ostao sam na svijetu, cijeli svijet ne počne odbijati nju. Priča je to o odrastanju jedne djevojčice koja, ostavši tužna i osamljena, prolazi kroz snoviti cirkus te uz pomoć Slona i Pingvina prestane govoriti neću i počinje govoriti “hoću”. Ovu je simpatičnu i poučnu priču za malu djecu, koja još grade i razvijaju svoj karakter, napisala Sunčana Škrinjarić.

Gospođica Neću nalik je našim poletarcima koji nerijetko ne žele niti probati hranu na izletu, no već na izgled znaju da “to ne vole” i da im “to nije fino”; da “to” na jatnom susretu ne žele raditi ili da ne žele pjevati ili se igrati. Razmaženi “Neću” takvi će i ostati dokle god će za svoje “neću” naići na razumijevanje “slabije karike”, ali kad “neću” postane: “neću učiti”, “neću ići u školu”, “neću prestati pušiti” … onda će se razumijevanje “slabijoj kariki” vratiti kao bumerang!

Zato je dobro da poletarci pogledaju poučnu kazališnu predstavu, a nadam se da će barem neki od njih iz nje izvući pouku.