AUTOR ČLANKA: Jelena Tojaga
JA IZVIĐAČ
Početak četvrtog razreda osnovne škole. Svi smo uzbuđeni zato što smo se opet vidjeli nakon ljetnog ferja. Prepričavamo jedni drugima dogodovštine. Ulazi učiteljica engleskog jezika, pozdravi nas i odmah kaže: Znam da vam je svima bilo super na ferju i da ste bili svugdje, ali sa roditeljima. Svi smo je čudno gledali i netko je komentirao: pa naravno da smo bili sa roditeljima, pa ne možemo bez roditelja otići na more! Na to je ona odgovorila, naravno da možete, ali ako se upišete na izviđače! Opet smo je svi gledali u čudu! Izviđači?!?! Što je to? Rekla je dođite u petak na sastanak, pa ćete vidjeti, ali reći ću vam da je to aktivnost prepuna igara, izleta, druženja, učenja o prirodi i orijentaciji! Nas dvadesetak iz mojeg razreda se prijavio da ćemo doći na sastanak. Petak na sastanku nismo imali mjesta u učionici pošto nas je bilo četrdesetak, pa smo se cijelo vrijeme igrali. Poslije sastanka uzbuđeno sam dotrčala mami i rekla: „Mama, mama ja želim biti izviđač“. Mama se samo nasmijala i rekla: „Ako to toliko želiš – postani izviđač, samo znaj nije ti to tako lagano!“ ( Mama se nasmijala zato što sam bila mamina maza koja nije htjela nikuda bez nje).
Mjeseci su prolazili i nakon 6 mjeseci ostalo je samo nas troje, I što sad? Ne želimo odustati od izviđača, kao moji prijatelji :/ . Tada se pojavio Alen, predstavio se kao neki starješina I.O. TUR-a i predložio da nas troje odemo u drugo jato. Poslušali smo ga i našli smo se u novom okruženju koje nam je jako pasalo, ipak oni su pravi izviđači imaju marame i uniforme 😀 . I tako prošlo je par izleta i čak jedan dvodnevni izlet u Pulu, bliži se ljeto, šta sada??? Poštom dobivamo pismo u kojemu piše da roditelji dođu na sastanak zato što se održava 7. Smotra SIH-a u Fužinama u mjesecu srpnju. Nisam mogla dočekati taj dan, taj 19.07.2001., ali postojao je nekoliko problema: ja nemam ranac, nemam gojzerice, nemam vreču za spavanje!!! Gdje se to kupuje?? Bila sam žalosna zato što sam mislila da neću moći ići ako nemam to sve, ali mama je posudila ranac, vreču za spavanje a čizme mi je kupila! I tako je mamina maza otišla prvi put negdje bez mame, i to u šumu, pod šatore! Kada je prošlo tih 11 dana bez suza i bez pitanja gdje mi je mama znala sam da su izviđači za mene. 🙂
Nakon smotre prešla sam u patrolu Crne udovice, sve starije cure, ali snašla sam se. Zavjet sam položila 19.05.2002. godine i postala prava planinka. Do tada sam bila samo jedana od malih poletaraca. Isti onaj starješina rekao je 2003. godine: „ti i još tri cure idete na tečaj za vođe jata, bit ćete predvodnice, vodit ćete djecu!“ Prepale smo se, ali bile smo spremne za takvo što 😀 . Nakon tečaja okupile smo svoja jata, neka su se raspala, neke cure su odustale, ali od svih izviđača ostale su samo 2 planinke (obje Jelene) i 20-ak poletaraca. Trudile smo se i okupili smo super poletarce oko sebe J. Baš nakon toga sam znala da su izviđači moj život J. Znala sam da radim nešto dobro pošto su djeca ostajala, bilo im je zabavno. Oni su učili od mene, a i ja od njih. Izleti, kampovi, logorovanja, sastanci to je postao moj život i nešto bez čega ne mogu. Trenirala sam rukomet, ali opet sam stigla sve, sa utakmica na izlete i obrnuto! Sve se može kad se hoće!!!
Jelena, Filip i ja 2007. godine dobili smo priliku otići na Jamboree u London. I to kakav Jamboree? Onaj slavljenički. Te godine se slavilo 100 godina skautizma u svijetu!
Predstavljala sam svoju državu, svoj odred, mojoj sreći nije bilo kraja, tamo sam upoznala jako puno izviđača iz puno država, ali ono što mi je najviše ostalo u sjećanju je to da sam upoznala princa Williama, popričala sa njim i dala mu kockasti šeširić na kojemu piše CROATIA 🙂
Druga Jelena iz mog odreda imala je čast ići na Brownsea Islad i proživjeti početak skautizma. Svake godine najmanje jedno logorovanje, punoo izleta i natjecanja, bezbroj novih poznanstva, neprocjenjivo!!!
2009 godine „ponovno“ sam upoznala „ crnogorce“ (O.I. Jagoš Kontić) na Festivalu izviđačkih pjesama u Osijeku, ostala sam sa njima u kontaktu i sama došla slijedeće godine u Herceg Novi i uživala tri dana sa njima 🙂
Odlučila sam 2011. godine sa „svojim crnogorcima“ otići na smotru Saveza izviđača Srbije u Šabac, tamo sam upoznala nevjerojate ljude, nevjerojatne izviđače sa kojima sam još i danas u kontaktu! I jedva čekam da ih opet vidim 😀 .
Nakon otprilike 56 248 dana, odnosno 13 godina i 2 mjeseca u ovoj organizaciji, nakon 25 logorovanja/kampova/zimovanja, nakon otprilike 250 jednodnevnih/dvodnevnih izleta/akcija i bezbroj sastanaka, kada vidim da „moja djeca“ uživaju i vole izviđače, kada vidim da i sad oni moji „mali poletarci“ vode svoje male poletarce mogu sa sigurnošću reći da sam ponosna što sam izviđač i da su izviđači moj život i nadam se da svi izviđači to govore.
Jelena Tojaga
Izviđački odred Tur
„ČAST SVAKOME, TUR NIKOME“