Ovogodišnji Đeboree, u organizaciji Odreda izviđača “NB Đebo” bio je jedinstvena prilika da provjerimo jesmo li i dalje pravi izviđači i koliko smo dobro ovladali natjecateljskim vještinama.
Ove su godine Izviđački odred “Tur” predstavljali Leon, Lovro, Melani i Alen, članovi patrole istraživača “Triturus”. Vedri, čili, nasmijani i spremni došli smo u Park mladenaca, u Zagreb, po pobjedu!
Nakon otvaranja krenuli smo ka prvoj kontrolnoj stanici i ubrzo zaključili da smo pošli u krivom smjeru. Krivnju smo svalili na vođu ekipe koji nije dobro slušao. To nas nije obeshrabrilo, pa smo promijenili smjer.
Nakon malo lutanja došli smo do prve kontrolke, a tui nas je čekala i prva brzinska disciplina: dizanje šatora. To je to! Nismo valjda bez veze dizali šator sinoć do 22 sata. Jedna centrala, druga centrala, platno, par klinova i eto ga … šator je podignut, no sad ga još brže moramo srušiti i složiti. Ni to nije bio problem.
Nakon ove tjelovježbe krenuli smo na izradu zaklona. Čvorić sim -čvorić tam, šatorsko krilo s jedne, pa sa druge strane, dva drveta i zaklon je tu.
Uslijedilo je natjecanje u brzinskom vezanju i razvezivanju čvorova, a potom u poznavanju izviđačke organizacije. Shvatili smo da Leon može šarmirati ocjenjivačicu, pa smo njega poslali da pokaže šta sve zna ;), naravno o organizaciji , a mi smo ostali otišli na čvorove. Trći sim – trći tam, čučni, zaveži, odveži i to je to.
Nakon sinoćnje kiše nateže je bilo zapaliti vatru. U tome nismo uspjeli niti sa 5 šibica. Od prve pomoći nismo odustali! Test smo brzo riješili, no zapeli smo na primjeni, točnije na postavljanju unesrećenog u bočni položaj. Napravili smo kako piše u knjizi, no knjiga je bila stara (iz 1995. godine), pa je i tehnika bila zastarjela. Samo zbog toga nismo dobili maksimalan broj bodova.
Napokon smo bili gotovi te smo se žurno zaputili prema cilju. Tamo nas je dočekala Tojaga koja je odlučila da za nas nema odmora! Nastavili smo se igrati, do iznemoglosti!
Uslijedilo je ono što smo najviše čekali (naravno ne proglašenje, nego ručak 😉 ) Kad ono, pravo iznenađenje: Čevapi 😀 (!!!) Siti, umorni i pomalo smrdljivi od luka postrojali smo se za zatvaranje akcije i proglašenje pobjednika. Nije čudno što su ekipe bile malo udaljenije jedna od druge, jer LUK je ipak napravio svoje !!!
Proglašenje počinje, a s njime raste i nervoza kod svih natjecateljskih ekipa. Tako i kod nas. Proglašena su sva mjesta osim tri najbolja po disciplinama. Znači, tu smo! Na licima su nam se razvukli lijepi nervozni osmjesi. Dobro je svako, ali prvo je mjesto tako primamljivo.
Počinje proglašenje najboljih po disciplinama: U dizanju šatora je najbolja ekipa “Triturus”. Skočili smo u zrak i Lovro je potrčao po pehar i diplomu. “U dizanju šatora je najbolja ekipa Triturus!?!? Svi su zanijemjeli, a netko je dobacio: “To si sad pročitala!”. “Aha da, zbunila sam se zato što su Triturusi najbolji i u vezanju čvorova”. Opet slavlje u našim redovima. Gurnuli smo Melani da ode po pehar. Sada smo ludi!! Želimo sve!!! Nismo dobili sve, ali smo proglašeni najboljim u još jednoj disciplini: izradi zaklona. Leon se ležernim manekenskim hodom prošetao po još jedan pehar.
Nakon proglašenja najboljih po disciplinama došlo je ono što smo sada već očekivali i više od ručka! Proglašenje ukupnog pobjednika. Pročitano je treće mjesto – nismo mi, pa onda drugo – i opet nismo mi! Zbunjeno smo se pogledavali i shvatili da jedino mi nismo prozvani, a ostalo je još samo jedno mjesto. I to ono najljepše – PRVO MJESTO NA OVOGODIŠNJEM “ĐEBOREU” !!!.
Po pobjedničke medalje odgegao se Alen, naš vođa ekipe. Napokon smo shvatili da nas Alen i Tojaga nisu bezveze tlačili da 1000 puta dižemo i rušimo šator, vežemo čvorove, mašemo zastavicama, primjenjujemo čvorove, prisjećamo se što smo naučili o izviđačkoj organizaciji i prvoj pomoći.
Nakon naslikavanja pozdravili smo se sa prijateljima i presretni krenuli u novu avanturu u Lukavec, na Turopoljsko Jurjevo.
Jedva čekamo novo natjecanje da potvrdimo da smo jako dobri i da možemo biti još i bolji.