Jednog dana, na matematici u drugom razredu osnovne škole (krajnje ozbiljan predmet u to vrijeme) u razred ulazi jedan „striček“ sa naočalama u ružno plavoj košulji sa zelenom maramom oko vrata i predstavlja nam se kao „Alen iz izviđača“… Poziva nas na igranje u petak nakon škole te dijeli papiriće „koji se obavezno moraju dati roditeljima i potpisani donijeti u petak“.

Dani su od tog ponedjeljka prolazili i došao je petak. Mario ko’ Mario je Alenov papirić zaboravio doma. Kada je odzvonio zadnji školski sat, svi su svoje papiriće predali učiteljici samo sam ja došao praznih ruku. „Ne!“  To je bio odgovor na moje preklinjanje da odem na igru s izviđačima.

U suzama sam otišao prema kolarevom naselju svraćajući pogled na ekipu koja je vrištala i skakala iza škole… Taj dan nisam ništa jeo … Šala naravno, ali sam odmah od mame trazio papiric i ponosan u ponedjeljak isti dao učiteljici. Onda opet šok! „ Ako nisi prvi puta išao nema smisla da sada odeš!“. Opet Mario nebi bio Mario da sluša druge pa sam ipak otišao na idući sastanak i tu počinje priča života …

Priča života kažeš? Pa da … Prolazili su dani, sastanci, ja sam rastao predvodnici su se izmjenjivali… Naučio sam trpiti druge koji realno i nisu za odtrpiti. Naučio sam zavezati pokoji čvor, okrenuti kompas na pravu stranu (i kartu također). Uz Barbaru, Vanju i kasnije Alena obilazio sam gradove, sela, stjecao nova prijateljstva od kojih su rijetka opstala … Nakon što sam se i sam dobro naigrao došlo je vrijeme da i ja dobijem „zelenu maramu“ oko vrata. Ipak, za nju sam se dobro namučio pa sam na kraju morao pojesti cijelu jabuku da dobijem čvor koji će „zelembaća“ držati na mjestu.

Tu priča ne završava … nasreću! Kada sam stekao neka znanja Alen je na jednog kavi „ponudio“ tečaj za predvodnike. Ipak, šteta bi bilo da sve što sam naučio i što ću naučiti potratim i ne prenesem na neke nove poletarce i pčelice. Na vratu sam tada nosio maramu, a za neke  samo „glupu krpu oko vrata“.

Sa tom „krpom oko vrata“ naučio sam ipak nekoliko stvari koje su moj život promjenile iz korjena. Teško je roditeljima objasniti da biti izviđač nije hobi, nije jedan sastanak tjedno i izlet mjesečno. Biti izviđač znači ponašati se, razmišljati i raditi kao izviđač 0-24 365 dana u godini. Teško je to i zamisliti, ali mi (predvodnici koji žive izviđački) svoj smo život, obveze, predavanja, školu podredili jednom pokretu koji je nastao 1907. I to od strane nekog tamo Engleza … Pa kako je to moguće?

Biti izviđač znači rješavati svoje probleme samostalno, imati životni cilj i sve svoje zadatke usmjeravati ka njemu i njegovom ostvarenju. Nositi „tu glupu krpu oko vrata“ ne znači suzdržavati se i poštivati izviđačke zakone jednom tjedno ili kroz jedan izlet.

Kao klinci stalno smo „drljali“ po načelima skautskog pokreta i dužnostima. Danas, kada sam odrastao ta načela više nisu priča za sebe, više nisu nešto radi čega se moram suzdržavati, već su nešto što je u meni i s čime živim. Svakim danom razmišljam o „dužnosti prema sebi“ , o „dužnosti prema drugome“ , brinem brigu o svojim bližnjima, prijateljima i strancima kojima je potrebna pomoć, koji trebaju savjet. Biti izviđač ne znači vjerovati u Boga kako to nalaže „dužnost prema Bogu“. Upoznao sam brojne „Dobre izviđače“ (ako se tako mogu nazvati) koji nisu vjernici, ali idalje ispunjavaju i žive s jednim od načela… načelom etike, načelom morala, dobrote, pravednosti i humanosti.

Nositi „glupu krpu“ oko vrata dalo mi je jednu privilegiju, a to je imati još jednu obitelj na izviđačima. Imati još jednog oca koji će kad god je potrebno uskočiti sa dobrim savjetom ili još boljom kritikom. Imati izviđačke sestre i braću koji će ti nesebično pomoći na sve moguće načine, nerijetko i na svoju štetu.

Biti izviđač znači biti pripravan u svakom trenu. Biti pripravan pomoći drugome, razveseliti ga kada je tužan i radovati se s njim u sreći. Biti izviđač znači danonoćno razmišljati o napretku, o sutrašnjem danu i obvezama… Nerijetko, najbliži ljud poput roditelja, prijatelja, djevojke ili dečka nemogu prihvatiti činjenicu da netko živi izviđački i da to nije samo hobi kojeg se izviđač može riješiti subotom navečer ili petkom ujutro i reći „danas više nisam izviđač“ ili jednostavno ne biti pripravan.

Danas kada je ponuda slobodnih aktivnosti ogromna, što športskih što ostalih društvenih i kulturnih aktivnosti roditelji moraju biti svjesni jedne činjenice. Izviđači nisu hobi, izviđači se žive, izviđači su način života koji nas čini kompetitivnijima, boljima u svakodnevnom životu. Koji nam otvara vidike, koji ne ograničava, ne omalovažava (ako nisi spretan u nogometu sigurno dobro vežeš čvorove ili čitaš kartu). Izviđači prihvaćaju različitosti i ugrađuju ih u svoj život, ne osuđuju na temelju boje kože, spolne orjentacije, subgrupe kojoj pripadaš. Izviđači ne vide materijalne prepreke i djecu uče skromnosti, štedljvosti i snalažljivosti. Izviđači socijaliziraju, na edukativan i zabavan način obrazuju za cijeli život.

Danas, dok se mnogi trude odrasti mi na izviđačima nikada ne starimo. I nisu važne godine, jer vođa je prvi među jednakima ma koliko godina na leđima prenosio.

Konačno da zaključim svoju ispovijest… Ne postoji novac, vrijednost koja može platiti ili naplatiti ono što je ova organizacija u mene ugradila i ono kako je ova organizacija uz moje roditelje mene izgradila u osobu koja vam danas piše ovaj članak… u individualca spremnog na nove izazove, spremnog na uspone i padove i sve životne situacija sa sigurnošću da će mu izviđači uvijek pomoći!

Uz izviđački pozdrav vaš Mario!

Budi pripravan!