Park prirode Medvednica ovom smo prilikom osvojili i istražili sa sjeverne strane. Bio je to pravi put izazova s mnogo nepoznanica i potrebom za primjenu skautskih vještina.

Možda i ne zvuči “fensi-šmensi” popeti se pješice na Medvednicu, ali mi koji znamo čitati karte znali smo da uspon zagorskom stranom neće biti lagan. Povod je bio Dan izviđača, prigodom kojeg smo željeli na nezaboravnoj akciji omogućiti našim skautima da iz kategorije poletaraca pređu u stariju kategoriju. Druga su prigoda bili Međunarodni dan biološke raznolikosti i Dan zaštite prirode u Republici Hrvatskoj, koji su po kalendaru obilježeni dan kasnije. Bila je to krasna prigoda da i mi istražimo i upoznamo izuzetnu biološku i geološku raznolikosti parka prirode Medvednica.

S obzirom na očekivanu zahtjevnost ovog izleta polatarcima smo preporučili da dobro razmisle hoće li moći pješice doći do vrha Zagrebačke gore, pa nas je stoga na ovom izletu bilo “samo” četrdeset osam.

DSCN1864

Do Kraljevog Vrha, naselja podno Medvednice na zagorskoj strani Zagrebačke županije stigli smo autobusom. Odatle je vrh Zagrebačke gore djelovao nedostižno daleko. Zategnuli smo žnirance na gojzericama i tenisicama te remenčiće na ruksacima i hrabro krenuli na izlet u nepoznato. Kojim putem poći i kamo skrenuti na pravi šumski put pomogli su nam lokalni stanovnici, no kada smo ušli u šumu valjalo se osloniti na vlastitu intuiciju i razvijene vještine.

U podnožju je još bilo lako raspoznati prirodne elemente i usporediti ih s onima na karti, no kako je vrijeme odmicalo sve je manje bilo prirodnih orijentira, a pješačke staze na ovom djelu gore loše su označene planinarskim markacijama. Ponegdje vidljive oznake isprane su ili su se ogulile do neprepoznatljivosti, a uz to je valjalo savladati na nekoliko dijelova vrlo strmu i fizički zahtjevnu stazu kroz šumu.

DSCN1868

Djeca, manje kilaže, iako ne i u boljoj fizičkoj formi od nas starijih, lakše su podnijela uspon, no svima nam je bilo teško. Odustati nismo mogli, nismo smjeli, a nismo ni htjeli! Osvojiti cilj; osvojiti vrhunac; pronaći i svladati Horvatove stube i doći na ručak u Puntijarku svi smo htjeli i neka nas je sila iznemogle vukla tamo.

Pomalo smo izgubili nadu da ćemo u tome uspjeti kada smo tražeći stazu prema Horvatovim stubama (a trebala je biti samo petnaest minuta udaljena od posljednje prepoznatljive markacije!) shvatili da nam je i toranj na Medvednici (tada prvi put uočen između krošnji drveća), kao i sunce u podne na istoj strani. To je značilo da smo mi na sjeveru! I dalje na zagorskoj strani, gdje nikako više nismo smjeli biti! Trebalo je i to shvatiti, a u tome su nam od koristi bile skautske vještine orijentacije prema prirodnim pojavama.

Tada je trebalo odlučiti: vratiti se i potražiti Horvatove stube ili poći poprijeko, po azimutu, kroz šumu, nepoznatim terenom prema Sljemenu. Okruženje je djelovalo vrlo surovo, prepuno kamenih stijena i sigurno je postojao dobar razlog što ovim dijelom nema uređenih poprečnih planinarskih putova. Stoga je logika i skautska pribranost presudila da se valja vratiti, iako je to značilo da ćemo debelo kasniti na ručak. Na povratak smo utrošili barem pola sata. Dakle, sat vremena smo utrošili uzalud, ali to nam je svima omogućilo da shvatimo koliko šuma može biti nepredvidljiva i koliko se teško u njoj orijentirati, pa čak i uz kartu, kada nema vidljivih orijentira.

DSCN1872

Na povratku, uz malo više pažnje, Jelena je uočila natpis na drvetu, uz potok koji smo već ranije pregazili, ali upravo zbog pažnje koju smo poklonili pomoći drugima i nastojanju da nitko ne ugazi u vodu i ne namoči obuću, promaknuo nam je iz vida. Natpis je bio napola čitljiv! Među izbrisanim slovima naziralo se “c”, pa nešto neprepoznatljivo, pa “n”, “o”, “c”. Nakon poduljeg promatranja i truda uočili smo da je prvo “c” tek polovina od velikog slova “S”, ono što je bilo teško prepoznati zasigurno je bilo “r”, zatim “n”, iduće “o” zapravo je bilo “e” i slovo “c” na kraju složilo je ovu premetaljku! “Srnec” je naziv odmorišta podno Horvatovih 500 stuba koje smo tražili. To je bio pravi put!

No, ni tu našim mukama nije bio kraj. Zaputili smo se prema kamenim stubama koje je još sedamdesetih godina prošlog stoljeća osobno isklesao zaljubljenik u Medvednicu, novinar i planinar Vladimir Horvat. Na putu prema stubama trebalo je odlučiti: poći stazom uz planinski potok ili onom s druge strane potoka, do koje vodi uzak mostić. “Biraj jedan put – sigurno ćeš pogriješiti!”, kao da nam je poručio Hugo, ali imali smo jocker: “Zovi!”. Dvoje starijih izletnika, s bogatim iskustvom, upravo tu je odlučilo malo odmoriti. Oni su nas uputili da nam je put prema stubama zapravo iza leđa, a ova dva puta vode prema Puntijarki i Tomislavovom domu. Možda bi to za nas bio manje mučan put.
Petsto Horvatovih stuba

Oni nadobudni krenuli su brojati kamene stube, no uskoro su nas počeli prestizati planinari-trkači koji su tog vikenda na Medvednici sudjelovali na Zagreb Trail & Trekk utrci. Uz to, staza je na dijelovima prolazila po rubu toliko strme litice da je pažnju trebalo posvetiti vlastitoj sigurnosti, provlačili smo se kroz špiljske prolaze, hvatali zraka i borili se s bolovima u bedrima. Na brojanje stuba svi su ubrzo zaboravili, ali je zato svaka stota bila označena. Visinska razlika između prve i posljednje stube je 117 metara, a njihova vodoravna udaljenost je oko 300 metara.

Putem sam slušao komentare: “Od svih izleta morala sam poći baš na ovaj!”, “Ovo su najteže stube kojima sam se penjao”, “Kaj je ovaj Horvat bio normalan?”, “Ako dođem do vrha posvadit ću se i s Horvatom i s onim koji je isplanirao ovaj izlet!”. Hahahahahaaaa …. dobra!

DSCN1882

DSCN1889

Došavši do mjesta zvanog “Moj naklon” zaista smo se svi naklonili, više radi iscrpljenosti i bolova, nego zbog pogleda na prekrasne zagorske ravnice i naselja u podnožju Medvednice, koja se odatle vide ko’ na dlanu! Došavši do 300. stube čovjek bi najradije odustao, ali … ostalo ih je još samo 200! I tako pomalo uspeli smo se do vrha stuba. Bila je to prilika za ponosno slikanje i mali odmor.

DSCN1893

Činilo se: dalje će sve ići puno lakše, ali doći do livade podno Hunjke bilo je najviše što smo još uspjeli izdržati. Potom teškim mukama uspjeli smo doplaziti do same Hunjke. Ponovno odmor. Iako dalje nismo mogli, ručak nas je čekao dogovoren u restoranu planinarskog doma Puntijarka. Trebalo je dakle poći dalje, a kad ono u pitomoj šumici uzbrdica koju smo svladavali korak po korak. Neki su stariji članovi polijegali s grčevima u bedrenim mišićima. Napetost u zraku mogla se rezati nožem.

“Koliko još ima do Puntijarke?”, upitao je netko od djece. “Još malo”, rekao sam utješno, a pred očima nam se prikazala crvena ploča s natpisom “Puntijarka – 25′” (u prijevodu: još 25 minuta hoda!). Tada su otupjeli svi osjećaji. Prepustili smo se mehanici hoda i nakon šest sati šetnje došli smo do doma gdje nas je čekao već prohladni grah s kobasicom. Umjesto u 12:30-13 sati, kako smo dogovorili vrijeme ručka, na njega smo stigli u 15 sati!

DSCN1898

Grah je bio odličan (kako kome!), a potom su djeca otišla na igru u obližnju šumicu. Zaputili smo se potom prema hotelu Snježna kraljica, gdje nas je čekao autobus, jer zbog iscrpljenosti i vremena koje nam je preostalo na raspolaganju odustali smo od namjere da se do Gračana, naselja u zagrebačkom podnožju Medvednice spustimo pješice.

Usput smo se zaustavili na simpatičnoj ledini u šumi kako bismo odradili planirano: omogućiti našim poletarcima da polože obećanje i konačno stave maramu oko vrata, a mlađim izviđačima da to konačno i službeno postanu te da oko vrata stave zelenu maramu odgovarajuće im duljine. Obećanje je dalo šestero poletaraca i pčelica (koji su se odlučili poći na ovaj iscrpljujući izlet i koji su već dulje vrijeme aktivni u Odredu), a zavjet je iskazalo deset mlađih izviđača i planinki. Ostalima ćemo to omogućiti na logorovanju u srpnju.13226901_10207856635628162_5053410067563561981_n

13254327_10207856635068148_3600581073080677067_nJednako bitno je i priznanje koje su zaslužili šestero članova, koji su još na prošlom logorovanju započeli sa svladavanjem vještina za stjecanje vještarstva Kurir. Sve uvjete trebalo je svladati u roku osam mjeseci, pa je ovo bila i posljednja prilika za osvajanje vještarstva kojim se s ponosom mogu pohvaliti Klaudija, Elizabeta, Leticija, Dora-Lea, Dora i Filip. Oni su na prošlom logorovanju uspješno svladali izazov šutnje, gladovanja, samovanja u šumi, prenošenja poruke, a nedavno i skrivanja poruke te na ovom izletu iscrpljujuće hodnje od 15 kilometara pod opterećenjem.

Čestitam stoga i Kuririma na osvojenom vještarstvu, kao i poletarcima na obećanju te izviđačima na zavjetu i odredskim maramama koje su i jedni i drugi s ponosom stavili oko vrata.

Gledam malo pažljivije fotke s polaganja obećanja i zavjeta i vidim mnogo nepravilnosti. Stoga vas još jednom upućujem: pročitajte članak http://io-tur.hr/kako-se-pravilno-nosi-skautska-odora/

Iako smo povratak u Veliku Goricu roditeljima najavili oko 18 sati, vratili smo se po običaju u 19 sati. Taman sat vremena kasnije, koliko smo lutali bespućima Medvednice. Ali nećemo reći da smo zalutali, nego da smo imali potrebu i priliku snaći se i pronaći pravi put kako bi uz sve izazove i puno truda došli do cilja!

Nadam se da će vam ovaj mini-roman pomoći da barem djelomično doživite ono što smo mi proživjeli na zagorskim obroncima Zagrebačke gore. Pogledajte i fotke s izleta u Galeriji fotografija.