Očaravajući pećinski park Grabovača

You are currently viewing Očaravajući pećinski park Grabovača
  • Autor objave:

Na izletu u Liku obišli smo jedini pečinski park u Hrvatskoj, Memorijalni centar Nikola Tesla i grad Gospić.

Očekivati lijepo, toplo i sunčano vrijeme u drugoj polovini studenog bilo bi vrlo optimistično. Tako smo se u subotu 19.11.2016. zaputili na predposljednji ovogodišnji izlet s ciljem upoznavanja domovine i njenih znamenitosti na području Like, spremni na kišu i hladnoću. Zato ne možemo reći niti da nas je prohladno, tmurno, vlažno, pa čak i kišovito vrijeme iznenadilo, ali da je utjecalo na opći doživljaj izleta – je!

U svakom slučaju, izlet je bio vrlo atraktivan ne samo članovima udruge nego i devet roditelja i sestrica naših članova i članica. Put Gospića, Smiljana i Perušića zaputilo nas se okruglo 80, jednim velikim busom i minibusom u kojem su glazbeni, zabavni i edukativni program provodili roditelji i članovi najstarije Turove patrole. Mi mali dva puta smo “okrenuli” cjelokupnu pjemaricu, a naučili smo puno toga o Lici, o gradovima koje smo obišli, o jedinstvenom pečinskom parku pored Perušića i životu te ostavštini znanstvenika i izumitelja Nikole Tesle, političara i povjesničara Ante Starčevića, oca Domovine i glasovitog slikara Miroslava Kraljevića, trojice znamenitih Ličana i sinova gospičkog kraja.

Sam izlet pretvorio se pomalo u trku s vremenom, barem iz perspektive voditelja, no trudili smo se da to djeca i roditelji koji su nam se pridružili ne primijete. Ponajprije obišli smo Muzej Like u Gospiću, u kome su arheološki i kulturno-povijesni odjel privukli pažnju najmlađih, a dojmila ih se i Lička kuća s etnografskim postavom i životom Ličana u vrijeme kada još nije bilo struje i asfalta.

db2456-14

db2456-5

Više od svega razveselio nas je ručak u restoranu Zlatna potkova, na putu prema Smiljanu. O izvrsnoj ponudi istog saznali smo čitajući objave na portalima drugih pustolova. Vlasniku Ivanu Jovanoviću odlučili smo povjeriti svoje povjerenje i nismo pogriješili. Uz pečenu piletinu i kobasicu s pečenim policama i kiselim dinstanim kupusom, a za odrasle buncek, tlačenicu i kuhani krumpir s kiselim kupusom (za prste polizati!), izuzetne su bile i pita sa sirom te sa jabukama. Ljubazan vlasnik i osoblje ostavili su na nas dojam da su spremni dati nam i više nego li je dogovoreno. Svaka im čast i hvala od srca.

dc2567-2

Puna želuca zapoutili smo se prema Memorijalnom centru Nikola Tesla. Tu smo već kasnili pola sata, jer teško se bilo dići od stola, kada su na njemu bile ovakve đakonalije, a naše je kašnjenje djelatnike memorijalnog centra učinila pomalo nervoznima. Ipak, nervozni nisu imali razloga biti oni, jer u Smiljanu smo se zadržali prema planu i ne dulje od kraja njihova radnog vremena, do 15 sati. Nervozni smo trebali postati mi, jer trebalo je prije ranog smračivanja stići još u Pečinski park Grabovača kod Perušića.

dd2678-2

dd2678-22

 

Razgledanje postava muzeja i prezentacija Teslinih izuma za većinu je djece bilo atraktivno i izazovno (svi su htjeli pridržati neonku, kako bi osjetili bežićni, odnosno prijenos električne struje posredstvom vlastite kože), no za neke je malene bilo preglasno. Tako je mrak u špilji Samograd za iste bio neprivlačan, no ne vidjeti jedinstvene špiljske ukrase bio je veliki propust.

Iako smo cijeli izlet nastojali požuriti kako bi što ranije stigli u Perušić, ne da u tome nismo uspjeli, nego smo dapače kasnili čak 45 minuta. Već tu je Murphy uzeo stvar u svoje ruke, a onda se dobrano poigrao s nama. Jedna od njegovih izvedenica kaže  “Ako nešto može poći naopako, poći će u najgorem mogućem trenutku“. I bijaše tako.

Došavši podno brda Grabovača vozači autobusa su zaključili da je cesta preuska da bi nas mogli njom odvesti do polazne točke. Stoga smo put nastavili pješice, na znajući koliko daleko. Bili smo spremni na kišu i na hodnju kroz šumu po mraku, tako da je većina članova ponijeli kabanice i svjetiljke. Većina.

Nakon prijeđenog kilometra odjednom se i naglo spustila kiša. Prebrzo da bismo obukli kabanice, pa smo spas potražili pod krovom štale obližnjeg seoskog gospodarstva. Već tu nas je namočilo, no od vlasnika objekta doznajemo da smo tek na pola puta. Stoga pokušavamo privoliti vozače da dođu po nas autobusima, jer prema riječima domaćina “ovuda čak i autobusi na kat prolaze”. Teško, ali tako kaže on i naša špiljska voditeljica. Po nas dolazi minibus i prevozi nas podno špilje u nekoliko tura. Od tamo treba priječi još 800 metara uzbrdo do ulaza u špilju, ali kiša lijeva kao da ne namjerava stati. Tada novo iznenađenje. Desetak članova došlo je gore bez kabanice, iako je rečeno da je trebaju ponijeti. Njih šestero ima je, ali su je ostavili u autobusu, dva kilometra dalje 🙂 Ostali biserčići nisu je ni ponijeli od kuće. Njih ostavljamo na polaznoj stanici, a minibus ih odvozi do velikog busa, na grijanje.

de2789-7

Mi ostali zaputili smo se po kiši uzbrdo. Nakon desetak minuta došli smo pred zaključana zaštitna vrata na ulazu u špilju, a naši vodići pokušavaju ih otvoriti. Nakon nekoliko minuta izvješćuju nas kako je očito promijenjen lokot te da se jedno od njih mora spustiti do polazne točke po drugi ključ. Mi ostajemo dvadesetak minuta čekati ga kisnući. I pod dugim kabanicama mokri smo do gača. Vlaga se širi kapilarno po nogavicama prema gore. Ima ih koji su “mislili” da im je jakna nepromočiva, a neke kabanice prekrivaju tek glavu i ramena. Zbijamo šale i zbijamo malene pod svoje nešto prostranije kabanice. Uto se, srećom dovoljno brzo, vraća vodič i donosi pravi ključ 🙂  Vani se već mrači, a mi u špilju nismo ni ušli. Ali kad smo ušli, zaboravili smo sve muke koje smo proživjeli do tada.

 

de2789-26

de2789-16

Samograd je jedina špilja na području parka otvorena za posjetitelje. Svojim velebnim svodovima, špiljskim nakitom, mostovima i balkonima ostavlja bez daha. Kroz špilju su uređene staze i 480 ručno, uklesanih stepenica. U špilji se nalaze dva sigasta mosta, kupasti stalagmiti i stalaktiti. Putevi i stube kroz Samograd spominju se još 1889.g., a temeljito su uređeni 1903.g. kada je, prema zapisanim povijesnim podacima, u Liku trebao doći ban Khuen Hedervary. Najnoviji podaci govore o postojanju stepenica kroz špilju i davno prije, a slike iz 1807. godine to i potvrđuju. Potpisi austrijskih časnika iz 1835. godine svjedoče o višestoljetnoj tradiciji posjeta i razgledavanja ove špilje. Samograd se sastoji od svukupno četiri dvorane, od kojih smo mi uspjeli razgledati tri, zbog visoke razine vode i vlažnosti pristupnog puta koja je onemogućila posjet posljednjoj, kažu i najljepšoj dvorani.

de2789-19

Po izlasku iz špilje već se je debelo smračilo, no mi smo iz Perušića krenuli na put kući sa svega 15 minuta kašnjenja, malo iza 17 sati. U autobusu je bilo živahno i djecu, koja po ovakvom vremenu nisu imala priliku potrošiti akumuliranu energiju kroz igru i natjecanja, trebalo je smirivati, malo pričom, malo pjesmom, a malo i glasom.

Po povratku u Veliku Goricu okupili smo se oko spomenika hrvatskim braniteljima s velikogoričkog područja poginulim u Domovinskom ratu, zapalili svijeće i pomolili se za njihove duše te za duše svih stradalih u Domovinskom ratu. Dan uoči 25. obljetnice njegova smaknuća na vukovarskoj Ovčari odali smo počast i našem Tihici, kao i svim vukovarskim i škabrnjskim žrtvama. U molitvi su nam se pridružili i roditelji. Oni koji su bili s nama kažu da su oduševljeni ovim izletom. Drago nam je zbog toga, jer vašoj je djeci ovako, ako ne i bolje na svakom izletu u organizaciji Turopoljske udruge skauta.

 

dg2889-7

dg2889-12

dg2889-13

 

Doživite naš izlet kroz fotografije u Galerijihttp://io-tur.hr/galerija-fotografija/galerija-fotografija-2016/?album=1&gallery=150