Povodom Svetog Nikole u subotu 09. prosinca Turovci su pošli na posljednji ovogodišnji izlet, u Gornju i Donju Stubicu s kupanjcem na Termama Jezerčica.Snježne pahulje sramežljivo su zabijelile Veliku Goricu i znali smo da nas očekuje uzbudljiv izlet. Za sve koji su odlučili poći u potragu za darovima Svetog Nikole u Hrvatsko Zagorje bila su potrebna čak dva autobusa. U jedan smo rasporedili poletarce, a u drugi izviđače i ponekog istraživača. Ukupno, na izlet nas je pošlo sedamdest sedam. Tek troje manje od ukupno prijavljenog broja.
Još nismo niti stigli ispričati povijesnu i geografsku priču o području koje smo obuhvatili ovim izletom, a već smo bili u stubičkom kraju. Poletarci su se najprije zaputili u Muzej Seljačkih buna u Gornjoj Stubici, a izviđači do Crkve Svetog Jurja i znamenite Gupčeve lipe. U međuvremenu primili smo video-linkom nekoliko poruka Svetog Nikole, koji nam je sakrio poklone, a mi smo trebali pronaći odgovor na njegove zagonetke i tako pronaći poklone.
Sveti Nikola je bio vrlo brižan prema našem zdravlju i higijeni, pa smo tako pod Gupčevom Lipom pronašli putne paste za zube, a u Muzeju četkice za zube. Da ne ispadne baš toliki čistunac, na kupalištu nas je dočekalo obilje slatkiša, koje smo potamanili već do autoputa!
Došavši do Muzeja Seljačkih buna vidjeli smo da neće sve ići baš glatko, kako smo priželjkivali. Izašli su promrzli djelatnici muzeja koji su nas izvijestili da je muzej bez struje i u potpunom mraku te da u njemu nećemo ništa vidjeti. Ono malo snijega koji je nas razveselio, potrgao je grane stabala, a one električne vodove. Zbog toga smo se spustili do spomenika Matiji Gupcu, vođi seljaka, ustanika protiv nepravedne vlasti i tu smo se pofotkali. Taman kada smo bili spremni zaputiti se prema Gupčevoj Lipi nazvali su nas iz muzeja da je struja došla, pa smo se vratili na razgledavanje povijesnog postava.
Za to vrijeme naši su izviđači obišli Gupčevu lipu i spomenik Rudolfu Perešinu, hrabrom letaču rodom iz stubičkog kraja, koji je u Domovinskom ratu prisvojio vojni zrakoplov JNA i time ojačao borbenu spremnost Hrvatske vojske. Na borbenom je zadatku izgubio život, pa su mu njegovi Stubičani podigli spomenik u središtu Gornje Stubice.
Zamijenili smo odredišta, umorili se hodajući i tada su dva najčešća pitanja postala: “Kada će ručak?” i “Kada ćemo na kupanje?”.
Zaputili smo se prema autobusima i prema Termama Jezerčica, gdje nas je ručak već čekao. Bio je pravi zagorski, u tri slijeda: juha, pureći file omotan dimljenom vratinom s mlincima i salatom, štrukli i sok. Za prste polizati(!), no naravno da je bilo razmaženih guza koje ne jedu nešto od toga ili čak ništa od onoga što je bilo dogovoreno. Tko im je kriv što im je hrana nužno zlo, što u njoj ne znaju uživati i što im je sendvič s “podrigušom” bolji od purice s mlincima?! I od štrukla, u kojima smo se mi veliki “udavili”. Tko im je kriv? Oni koji su ih razmazili i koji ih nisu naučili da se sve jede, da se jede zdravo i raznovrsno! Tko im dopušta da uvjetuju i da biraju što će jesti. Kojima je brza hrana najjednostavnije rješenje. Uh!!! Nije ni čudo da smo pretili i da nas od malo šetnje užasno bole noge.
Nakon ručka draga teta nam je podijelila narukvice i pojasnila kako se njima otključavaju/zaključavaju ormarići za odjeću, a tad je nastala gužva. Najprije u svlačionici. Trebalo je pronaći slobodan ormarić, pa pronaći slobodnu kabinu za presvlačenje, prenijeti svoje stvari do tamo, pa ih pospremiti u ormarić. U rukama hlače, majica, čarape, gače, cipele, ručnik … sve to pada po podu. Nakon što smo sve uputili prema bazenima u svlačionici po podu pronašli smo više “izgubljenih” gaća i čarapa.
Na bazene su mogli samo u društvu predvodnika, no mnogima nije bilo jasno zašto bi nekoga čekali do kad? Zašto sad moraju čekati predvodnika? No, što se mora – mora se. Na bazenima ista priča: zašto sad ja ne mogu na onaj, kad mi je taj bolji. Odrasli voditelji ko kobci vrebaju pogledom. Jednim okom prate predvodnika, drugim djecu … našu i onu koja nisu naša, ali bez naočala i njih u kupaćim gaćama/kostimima teško je prepoznati. Zato je bolje uvesti reda i među onima koji nisu naši 🙂 Službeni redari/spasitelji najprije su bili jako koncentrirani na našu djecu, ali kada su vidjeli da njih troje to ne mogu ili ne mogu bolje od nas, posvetili su se drugim kupačima, a nama su odali priznanje kako odlično vladamo situacijom na bazenu. eh da samo znaju da nije tako samo na bazenima!
Taman smo se opustili, djeca su prihvatila (us)postavljena pravila, no sat je kazivao da je vrijeme poći kući. Ma da bar! Trebalo se ponovno presvući, pospremiti vlažne kupače kostime i ručnike, posušiti osamdesetak glava, što muških masnih, što ženskih dugokosi, zamršenih i isto tako masnih! Masnu kosu treba dulje sušiti i probirati prstima koji postaju lojni. Divan doživljaj. Oni posušeni već su se obukli: donje rublje, majice dugih rukava, zimske jakne, nabili kape na glave (neki čak i na mokre!) … i stoje u svlačionici koja je premala čak i za nas, ali istovremeno ulaze i drugi posjetitelji. Tu istovremeno radi dvadesetak sušila za kosu. Malo-malo pa izbije osigurača. Onda juri po tehničara koji osigurače ponovno vrača u pogon. Živi metež! Temperatura je neizdrživa! Oni stoje u zimskim jaknama i s kapama na glavi! Šaljemo ih prema izlaznim vratima i molimo da skinu kape i jakne dok svi ne budemo suhi. Onda naletjesmo na curicu, koja je u panici da je ne zaboravimo na bazenima, da ne odemo bez nje, u svoj toj gužvi, tražeći slobodnu kabinu za presvlačenje, obukla suhu odjeću preko vlažnog kupaćeg kostima! Sada treba pronaći nešto suho za obući na dijete.
Tako je to kada na prve izlete vodimo nove članove. Nekome se čini kao noćna mora, ali mi smo navikli. I onda netko poslije kaže: moje se dijete vratilo bez majice ili čarapa. Ma, sretni smo da su se sva djeca vratila, a čarape se izgube i doma – u perilici! S vremenom će biti sve lakše. Naviknut ćemo se da se s izleta ne vrača baš sve što je na izlet pošlo (osim djece!), zato i napominjemo: nemojte djeci davati vrijedne stvari – fotoaparate, mobitele, tablete, ogrlice, prstenje i slično. Jer što je vrjednije izgubljeno, više vam je žao, a nešto se izgubiti mora 🙂
Djeca su mrtva umorna. Oko očiju, od klora, crveni kao rakuni. Crveni i od vrućine i od umora, ali umjesto tišine u autobusu izbacuju posljednje atome snage iz sebe. Vrište kao Tarzani! Najeli su se slatkiša (hvala Sveti Nikola!), pa imaju višak kratkoročne energije. Na krov autobusa bi se popeli! Držimo situaciju pod kontrolom i dogovaramo se da pokupimo sve smeće koje je za nama ostalo u autobusu.
Vjerujem da su po povratku kući pozaspali kao bebe. Osim ako nisu potrošili sav šećer! Nama je uvijek drago od vas (roditelja) dobiti povratnu informaciju kako je djeci bilo na izletu, no to možemo samo izravno ili putem Facebooka. Molim vas ne podnosite nama, voditeljima, zahtjev za prijateljstvo, jer previše je djece, članova, prijatelja i vas roditelja koji bi nas htjeli pratiti. Stoga preporučam da podnesete zahtjev za prijateljstvo u grupi: Turopoljska udruga skuta “TUR”.
FOTOGRAFIJE S IZLETA POTRAŽITE U FOTOGALERIJI: http://io-tur.hr/galerija-fotografija/galerija-fotografija-2017/